Američko-jugoslovenska udruženja

Šira tematska oblast: Odnosi Srbije i SAD u periodu između dva svetska rata

Naslov projekta: Nevidljive veze – naučni, kulturni, prosvetni i društveni odnosi Srbije (Jugoslavije) i SAD u međuratnom periodu.

Istraživački tekst br. 8

Američko-jugoslovenska udruženja: Između ljubavi i propagande

Veliki rat je skovao mnoge društvene veze između savezničkih zemalja. Brojne vojne, humanitarne, medicinske, novinarske i druge misije aktivne za vreme sukoba često je pratilo produbljivanje saradnje u poratnim godinama, na temelju ostvarenih kontakata. Mreža organizacija i veza nastalih u ratu nastavila je da se razvija i u mirnodopskom periodu, a tako je bilo i sa kontaktima između američkog i srpskog, odnosno jugoslovenskog društva.

U kontekstu SAD, važno je pomenuti tri organizacije koje su nastale i delovale u Kraljevini (iako ih je bilo mnogo više), a čija delatnost bi se mogla podvesti pod okvire kulturno-propagandne saradnje: Anglo-američko-jugoslovenski klub, nastao 1924. godine; Udruženje prijatelja Velike Britanije i Amerike, nastalo 1930. godine; i Društvo za širenje anglo-saksonske kulture u Jugoslaviji, nastalo 1935. Već iz samih imena je vidljivo da se radi o amalgamu anglofilskih i amerofilskih udruženja, a za tu činjenicu treba tražiti nekoliko objašnjenja. Osim istovetnog engleskog jezika, kao i bliske savezničke pozicije u ratu, Jugoslavija i Balkan su u međuratnim godinama ipak bili više predmet geopolitičkih interesa Velike Britanije, dok je SAD nastavila da se drži politike samoizolacije i nemešanja u unutrašnja pitanja i međusobne odnose evropskih zemalja.

Pored toga, prethodne društvene veze Srba (i drugih naroda u novostvorenoj Kraljevini) su bile mnogo jače izražene kada se radi o Britaniji, posebno uzevši u obzir relativno veliki broj naših građana, naročito pripadnika političke i akademske elite, koji su se školovali na univerzitetima u Engleskoj. U tom smislu, američka kultura i društvo su još uvek bili daleki i nepoznati za Jugoslovene, uprkos postojanju izuzetnih pojedinaca poput Tesle i Pupina, sve značajnije dijaspore, kao i konkretnih veza u brojnim oblastima, a o čemu smo pisali detaljnije u prethodnim tekstovima u sklopu ovog projekta.

Treba naglasiti i da je impuls za društvenu saradnju dve države dolazio značajno i sa druge strane Atlantika. Naime, 1924. je u SAD osnovano Američko-jugoslovensko društvo (eng. America-Yugoslav Society), sa sedištem u Njujorku – i to na adresi poznate Zgrade ujedinjenih dobrotvornih ustanova (eng. United Charities Building), u 22. ulici. Pokrovitelj Društva je bio Kralj Aleksandar, a prvi predsednik general u penziji Tasker Blis – načelnik generalštaba američke vojske za vreme Prvog svetskog rata i jedan od pregovarača na Pariskoj mirovnoj konferenciji. Iako bi se moglo očekivati da je ova organizacija okupljala jugoslovensku dijasporu, to nije bio slučaj. Članstvo je uglavnom bilo sastavljeno od uglednih Njujorčana: bili su tu predstavnici Karnegijeve zadužbine Nikolas Marej Batler i Kordenio Severans, admiral Filip Endruz, predsednik američkog Crvenog krsta Livingston Farand, predsednik Univerziteta Prinston Džon Grir Hiben, geograf sa Univerziteta Kolumbija i inostrani član Srpske kraljevske akademije Daglas Vilson Džonson, advokat, diplomata i učesnik Pariske mirovne konferencije Frenk Polk, advokat Karnegijeve zadužbine i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1912. godine Elihu Rut, bivši ministar pravde SAD Džordž V. Vikeršem, direktor Instituta za međunarodnu prosvetu Stiven Dugan, kao i drugi ugledni pravnici, profesori, privrednici i oficiri. Pored njih, članovi su bili i bivši američki ambasador u Beogradu (1919-1926) Henri Persival Dodž, i bivši konzul Kenet S. Paton, kao i Ante Tresić Pavičić – hrvatski književnik i kasnije diplomata Kraljevine pri Poslanstvu u Vašingtonu. Postoje indicije da je celo ovo udruženje nastalo velikom inicijativom bivšeg poslanika Kraljevine u Vašingtonu Slavka Grujića, uz pomoć nezaobilaznog Mihajla Pupina, koji je zalagao svoj veliki ugled poznatog naučnika i cenjene javne ličnosti da bi pomogao novostvorenu jugoslovensku otadžbinu.

General Tasker Blis, prvi predsednik Američko-jugoslovenskog društva

Američko-jugoslovensko društvo je organizovalo više poseta i predavanja uglednih američkih profesora u Jugoslaviji, a sa nešto slabijim uspehom su dovodili i jugoslovenske profesore na gostovanja u SAD. Bili su veoma angažovani na poslu poboljšanja zdravstvene zaštite u Jugoslaviji: organizovani su škole i kursevi za medicinsko osoblje, distribuirani su priručnici o zdravstvenoj zaštiti u školama i bolnicama, a prikupljana su i značajna sredstva za osnivanje i opremanje bolnica. Pored toga, jedna od medijski veoma ispraćenih promotivnih aktivnosti bila je organizacija velike izložbene turneje vajara Ivana Meštrovića u SAD. Na čelu organizacionog odbora izložbe je bio Pupin, koji je i otvorio pozdravnu večeru za Meštrovića u Njujorku. Pred oko 130 pripadnika njujorške socijalne elite, na večeri je, prema izveštaju Poslanstva u Vašingtonu, govorio general Tasker Blis, „održavši lep govor o budućnosti malih država“ i izražavajući uverenje da će Jugoslavija „imati sjajnu budućnost“. Pupin je takođe, zajedno sa drugim članovima Društva, lobirao kod novog američkog predsednika Herberta Huvera (1929-1933) u cilju poboljšanja poljoprivredne razmene i saradnje dve zemlje. Nažalost, Huverov mandat je bio opterećen problemima velike depresije – najgore ekonomske krize dotad poznate modernom kapitalizmu, te značajnijih pomaka u saradnji SAD i Jugoslavije u ovom periodu nije došlo.

Što se tiče udruženja ovog tipa u Jugoslaviji, delatnost Anglo-američko-jugoslovenskog kluba je bila najskromnija, iako arhivski podaci pokazuju da su se na njihovim događajima često pojavljivala jugoslovenska društvena elita: npr. na jednom događaju 1930. godine govorili su ministar spoljnih poslova Vojislav Marinković, vladika Nikolaj Velimirović, kao i američke i britanske diplomate. Među potonjima koji su podržavali rad ovog udruženja bio je i kasniji britanski ambasador u Berlinu Nevil Henderson, koji je od 1929. do 1935. službovao u Beogradu. Ovaj klub je u svojim prostorijama u ulici Kralja Milana br. 25 održavao zapaženu i javno dostupnu biblioteku sa gotovo četiri hiljade izdanja na engleskom jeziku, kao i sa više od 40 različitih časopisa i magazina čija izdanja su redovno dobijali iz Velike Britanije i SAD.

U tom smislu, zapaženiji je bio rad Društva za širenje anglo-saksonske kulture u Jugoslaviji. Rukovodstvo Društva je u celosti bilo sačinjeno od visokih prosvetnih i državnih funkcionera, a predsednik je bio Jelenko Mihajlović, rektor Više pedagoške škole. Društvo je bilo smešteno u zgradu Srpske kraljevske akademije, a nalazilo se pod patronatom Kneza Pavla Karađorđevića, poznatog anglofila obrazovanog na Oksfordu. Sve ovo je doprinelo tome da državne subvencije Društvu budu značajne, posebno u poređenju sa ostalim udruženjima sličnih ciljeva. Zabeležene su transakcije od strane Centralnog pres biroa ka ovoj organizaciji, kao i dopisi kojima se od Ministarstva inostranih poslova traži cifra od 45 hiljada dinara za izdavanje jednog broja časopisa.

Radi se inače o Anglo-jugoslovenskom pregledu (eng. The Anglo-Yugoslav Review), časopisu na engleskom jeziku čije izdavanje i distribucija su uskoro postali glavne i praktično jedine delatnosti Društva. Ovaj časopis je prevashodno bio namenjen naučnim, akademskim i kulturnim radnicima, kao i institucijama i udruženjima u SAD i Velikoj Britaniji. Tiraž prvih brojeva je iznosio 2500 primeraka, u obimu od oko 80 strana. Glavna tema prvog broja je bila srpska nacionalna epika. Anglo-jugoslovenski pregled je predstavljan kao sredstvo jačanja uticaja i prestiža Jugoslavije među američkim i britanskim javnim mnjenjem, međutim konkretni dometi ove publikacije su upitni. Arhivski dokumenti ukazuju na to da se Društvo preporučivalo jugoslovenskim diplomatama u Britaniji i Americi kako bi dobili materijalnu i organizacionu pomoć za štampu i distribuciju časopisa. Apelovano je i na Poslanstvo u Vašingtonu da iseljeničkim organizacijama u SAD savetuje da svoje filijale pretplate na časopis, kako bi bolje upoznali naše sunarodnike, a posebno one među drugom generacijom iseljenika, sa maticom. Pored toga, iz Društva su se preporučivali i diplomatskim predstavnicima država Male Antante (Jugoslavija, Rumunija, Čehoslovačka) i Balkanskog sporazuma (Jugoslavija, Grčka, Rumunija, Turska), naglašavajući kako časopis izveštava britansku i američku javnost o značaju i aktivnostima ovih saveza.

Prvi broj The Anglo-Yugoslav Review
Prvi broj The Anglo-Yugoslav Review

Društvo za širenje anglo-saksonske kulture u Jugoslaviji je tako u svojim aktivnostima postupilo suprotno sopstvenom nazivu, te je postalo sredstvo jugoslovenske propagande u anglo-saksonskom svetu. Kako su sami naglašavali, primarni zadatak časopisa je bio „upoznati Anglosaksonce s našim kulturnim i privrednim prilikama“. Ipak, štampan je i mesečni dodatak na srpskom jeziku u vidu prevoda tekstova, te je tako i jugoslovenska javnost bila upoznata sa značajnim aspektima saradnje ovih zemalja. U Americi je časopis reklamiran kao instrument razvoja obrazovnih, kulturnih i društvenih veza sa Jugoslavijom. Izlazak prvog broja je koincidirao sa 80. rođendanom Nikole Tesle (jul 1936. godine), te je ova činjenica iskorišćena u svrhu naglašavanja Teslinog porekla i promocije časopisa i njegove primarno akademske orijentacije.

U narednim brojevima, sekcije časopisa su se bavile politikom, ekonomijom, istorijom, društvenim pitanjima, a pažnja je posvećena i aktivnostima Male Antante, ističući njen značaj u geopolitičkim previranjima u Evropi, u situaciji kada se, sa usponom nacizma i fašizma, plima počela menjati na štetu malih nacija koje su iz Velikog rata izašle kao pobednice. Na taj način, izdavači su pokušali privući pažnju američke i engleske društvene elite ka nezavidnoj jugoslovenskoj poziciji u klinču između agresivne nemačke spoljne politike sa jedne, i zbunjenih i paralisanih saveznika, sa druge strane. Ipak, dometi ovog poduhvata su bili skromni, te je teško reći da je časopis uspeo u ovoj nameri.

Treba pomenuti i da je u navedenom periodu, odnosno od 1933. godine, u Beogradu izlazio još jedan magazin na engleskom jeziku: Južnoslovenski glasnik, tj. u originalu South Slav Herald. Zvanični izdavač ovih novina je bio Terens Aterton, dopisnik Dejli Mejla i obaveštajni oficir na dugogodišnjoj misiji u Jugoslaviji. Nakon izbijanja Drugog svetskog rata, Aterton se evakuisao preko Grčke, da bi se u Jugoslaviju pod okupacijom vratio 1942. godine, kada je kao obaveštajni major na terenu vodio misiju „Hidra“, čiji je cilj bio da uspostavi kontakt između zapadnih saveznika i partizanskog pokreta. Misija je zbog obostranog nepoverenja doživela neuspeh, a Aterton je, zajedno sa dva pratioca, aprila 1942. ubijen od strane pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini.

Amerofilska i anglofilska društva u Jugoslaviji dospela su u nezavidnu situaciju sa značajnijim okretanjem Kraljevine ka sferi nemačkog uticaja, krajem četvrte decenije dvadesetog veka. Saradnja vlade sa ovim udruženjima je postepeno prestajala, da bi sa izbijanjem Drugog svetskog rata bila u potpunosti obustavljena. Sa druge strane, izbijanje rata je pojačalo priliv sredstava iz Velike Britanije, koja je imala interes da zadrži Jugoslaviju na strani zapadnih saveznika, praveći u tom procesu propagandne ispostave od svih povezanih udruženja. Počevši od septembra 1939. godine, anglofilska društva u Jugoslaviji pokreću značajne aktivnosti bazirane na promociji otpora nacizmu, posebno podsećajući građane Jugoslavije na savezništvo iz Prvog svetskog rata.

U takvoj situaciji, SAD su se našle u zapećku delovanja udruženja i interesa javnosti uopšte, budući da se glavna borba „za srca i umove“ Jugoslovena sada vodila između Britanije i Nemačke. Tako je 1940. godine u Palati Albanija u Beogradu osnovan Jugoslovensko-britanski institut, koji je u velikoj meri centralizovao koordinaciju propagandnih delatnosti na tlu Kraljevine, u bliskoj saradnji sa ambasadom Ujedinjenog Kraljevstva i Upravom za specijalne operacije (eng. Special Operations Executive). Sjedinjene Američke Države su tako, zahvaljujući kompleksnoj geopolitičkoj situaciji i sopstvenoj odluci o izolaciji od evropskih pitanja, nestale iz jednačine jugoslovensko-anglosaksonskih odnosa u ovim prelomnim momentima regionalne, evropske i svetske istorije.


O autoru:

Aleksandra Kolaković (Čačak, 1980) je naučni saradnik u Institutu za političke studije u Beogradu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu (2015). Usavršavala se u Francuskoj (stipendista Vlade Francuske, L’Université Paris I Panthéon Sorbonne, 2010) i Nemačkoj (gostujući istraživač, Georg Eckert Institute for International Textbook Research, 2016). Do sada je objavila jednu monografiju, preko 40 naučnih radova na srpskom, engleskom i francuskom jeziku, autor je dva udžbenika istorije i jednog leksikona. Rukovodilac je zajedničkog projekta bilateralne saradnje u oblasti nauke ( Université Paris-Sorbonne Paris IV i Institut za političke studije), član British Association for Slavonic and East European Studie, Muzejskog društva Srbije i mreže France Alumni. Govori engleski i francuski, a služi se nemačkim jezikom.

Dejan Bursać (Apatin, 1987) je istraživač – saradnik u Institutu za političke studije u Beogradu, gde radi od 2013. godine. Objavio je više od 30 radova i drugih priloga u naučnim časopisima i zbornicima u zemlji i inostranstvu. Često je angažovan kao gostujući predavač iz oblasti političkih nauka. Doktorand je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, gde je završio osnovne i master studije. Alumnista Mreže škola političkih studija Saveta Evrope; Evropskog fonda za Balkan; Robert Boš Fondacije. Član naučnog odbora naučne konferencije Politics & Society, Univerziteta Lučijan Blaga u Sibiuu. Govori engleski, služi se nemačkim jezikom.