Amerikanci i zbrinjavanje srpske ratne siročadi

„Save Serbian Orphans!“

Amerikanci i zbrinjavanje srpske ratne siročadi

 

Ratna sudbina Srbije i stradanje stanovništva tokom Prvog svetskog rata privukli su pažnju velikog broja američkih humanitarnih organizacija i pojedinaca. Početak humanitarne aktivnosti Amerikanaca u Srbiji počinje još 1910. godine za vreme velikih poplava koje su zadesile Šumadiju. Ona je nastavljena tokom balkanskih ratova, da bi za vreme Velikog rata dostigla svoj vrhunac. Aktivnost američkih humanitarnih organizacija i pojedinaca ispoljavala se u opremanju i slanju medicinskih i sanitetskih misija i u prikupljanju materijalne pomoći i sanitetskog materijala. U prikupljanju finansijskih sredstava, lobiranju i organizovanju pomoći za Srbiju i srpski narod naročito su se istakli pojedinci iz Srbije koji su živeli i radili u Americi, poput Mihajla Pupina i Jelene Lozanić, ali i američki dobrotvori poput Džona Frotingama i Mejbl Danlop Grujić. Prema istraživanjima Ubavke Ostojić Fejić, ukupan broj američkih filantropskih udruženja koja su uzela učešće u pomoći srpskom narodu tokom rata iznosio je čak 37.[1]

Humanitarna aktivnost Amerikanaca masovno organizovana tokom Prvog svetskog rata, nastavljena je i u prvim posleratnim godinama u drugačijim okolnostima i na način koji je bio uslovljen različitim faktorima. Najpre treba imati u vidu činjenicu da je Srbija iz Velikog rata izašla razorena, opustošena i sa nesagledivim demografskim posledicama (izgubila četvrtinu stanovništva). Uništena infrastruktura, ogromna materijalna šteta, glad, epidemije zaraznih bolesti, i druge nedaće, sačekale su srpsku državu na kraju rata. Međutim, ono što je naročito zabrinjavalo, bila je sudbina više od dvesta hiljada dece, koja su tokom i po završetku rata ostala bez roditelja (staratelja), ali i bez osnovnih uslova za život. Njihov opstanak i zbrinjavanje postalo je glavna krilatica kojom su se vodile humanitarne organizacije iz Amerike, u prvom redu američki Crveni krst, Srpski bolnički fond (oktobra 1917. preimenovan u Srpski fond za pomoć) i Srpski potporni fond.

Zbrinjavanje srpske ratne siročadi bilo je logičan nastavak humanitarnih aktivnosti sprovođenih tokom trajanja ratnih operacija. Inicijatori ovakve vrste pomoći srpskom narodu bile su ličnosti koje su se svojim zalaganjem istakle tokom rata (Džon Frotingam, Jelena Lozanić, Mihajlo Pupin, Mejbl Danlop Grujić). U istom plemenitom cilju radile su i novoosnovane američke humanitarne organizacije poput Serbian Emergency Aid u Filadelfiji, Serbian Distress Fund u Bostonu, British-American War Relief u Baltimoru i druge. Ove i brojne druge organizacije slale su finansijska i materijalna sredstva Kolu srpskih sestra, koje je na terenu vršilo raspodelu pomoći.[2]

Poznato je da je veliki dobrotvor Džon Frotingam još na početku rata (1915. godine), između ostalog, finansirao otvaranje privremenog doma za nezbrinutu decu u Skoplju, koji je vodila Darinka Grujić, žena koja je spasila i zbrinula stotine napuštene dece, i zbog svojih dela prozvana „mama Grujić“. Zbog ratnih operacija i blizine fronta, put „Doma Džona Frotingama“ vodio je na jug, najpre u Bitolj, a zatim u Solun i Atinu. Odatle je Darinka Grujić premestila decu u Nicu, gde su do kraja rata imala adekvatne uslove za život i školovanje. Po završetku rata, 1919. godine, Srpsko-američki dom je iz Nice premešten u Beograd (Košutnjak), a zatim je duže vreme radio u Sremskoj Kamenici u dvorcu grofa Karačonjija (sve do 1933. godine, kada je tu otvorena Domaćička škola). Konačno prebivalište za nezbrinutu decu postao je Beograd, kada je 1933. godine dom premešten u dečije zabavište „Čarls Dikens“. U istorijatu Srpsko-američkog doma objavljenom 1923. godine, stoji da je kroz tu ustanovu od 1915. godine prošlo više od 1500 dece. Frotingamova delatnost u tom pogledu nastavljena je u prvim mesecima po završetku ratnih dejstava. Finansirao je otvaranje Doma za ratnu siročad i napuštenu decu u Vranju 1919. godine, kroz koji je do 1923. prošlo preko 600 mališana.[3]

Sa druge strane, Srpski potporni fond koji je vodila neumorna Jelena Lozanić, zahvaljujući velikim donacijama američkih filantropa, otvorio je u Čačku dom za ratnu siročad u kasarni X puka 1920. godine. Ova ustanova je u stvari bila škola pod nazivom „Dom Amerikanaca“ koja je radila do 1924. godine. U isto vreme, članovi Srpskog potpornog fonda su u Lazarevcu i na Topčideru napravili manja skloništa za nezbrinutu decu. Takođe, obezbedili su značajne pošiljke odeće, hrane, lekova i bolničkog materijala obezbeđenog sredstvima američkih dobrotvora.[4]

Delatnost Američkog crvenog krsta kao institucije koja od samog početka svetskog rata neprestano pomaže srpskom narodu, u prvim posleratnim mesecima i godinama još više je dobila na masovnosti. Velike medicinske misije (hirurške i epidemiološke) koje su radile u ratom opustošenoj Srbiji, lečile i zbrinjavale srpsko stanovništvo i ranjene vojnike, planski su zamenjene misijama koje su imale drugačije zadatke u mirnodopskim okolnostima. Prema podacima iz godišnjih izveštaja, Američki crveni krst je, kao i gore navedene humanitarne organizacije, pitanje ratne siročadi video kao prioritet u prvim posleratnim godinama u Srbiji.

U cilju zbrinjavanja ratne siročadi, krajem 1918. i početkom 1919. godine nastala je organizacija pod nazivom Serbian Child Welfare Association of America, koja je finansirala aktivnosti koje su sprovodili Američki crveni krst i srpska vlada.[5] Pod pokroviteljstvom ovog programa otvarani su domovi za nezbrinutu decu, dečiji dispanzeri u kojima su vršeni medicinski i stomatološki pregledi, obezbeđivana hrana i odeća. Međutim, stvaranje elementarnih uslova za život i školovanje dece nije bila jedina stavka ovog programa. Amerikanci iz Crvenog krsta su radili i na poboljšanju kvaliteta života srpske (jugoslovenske) dece. Sprovođeno je usvajanje nezbrinute dece u hraniteljskim porodicama, organizovani razni dečiji festivali i predstave, građena i obnavljana igrališta i škole.[6] Prema godišnjem izveštaju za 1920. godinu, Američki crveni krst je zbrinuo 40.000 dece. Neka deca su poslata u hraniteljske porodice koje su za njihovo izdržavanje mesečno dobijale 50 dinara u novcu ili odeći, uz obavezu da ih redovno šalju u školu. Otvarani su dečiji dispanzeri u svakom mestu koje je imalo preko 300 dece.[7]

Kada se govori o američkoj humanitarnoj aktivnosti u Srbiji tokom i po završetku Velikog rata, nezaobilazno je ime Mejbl Danlop Grujić, supruge diplomate Slavka Grujića. Znamenita Amerikanka je najzaslužnija što je preko raznih fondova (Srpski potporni fond, Srpski bolnički fond) u periodu od septembra 1919. do septembra 1920. u Srbiju poslato preko milion i sto hiljada dinara. Tim sredstvima je raspolagalo Kolo srpskih sestara, koje je delilo penzije ratnoj siročadi, vojnim invalidima, samohranim majkama i obezbeđivalo hranu i odeću. Zahvaljujući Mejbl Grujić koja je bila izuzetno aktivna i cenjena u američkim elitnim krugovima, ali i njenim čestim tekstovima u američkoj štampi, ratna sudbina Srbije dobila je jak odjek u američkoj javnosti. Tekstovi sa apelima za pomoć srpskoj deci, bili su svakodnevica u listovima širom Amerike.[8] Zajedno sa svojim suprugom Mejbl Grujić je 1922. u Beogradu osnovala Američki dom za decu Jugoslovena koji je radio do 1938. godine. Iste godine osnovali su i Američki dom u Selcu kod Crikvenice na jadranskoj obali, koji je služio kao odmaralište i stacionar za bolesnu decu.[9]

Zastrašujuće posledice Velikog rata u Srbiji mogle su da postanu još gore. Odgovorni ljudi su prepoznali da će Srbija pored gubitka ogromnog procenta radno sposobnog stanovništva, ostati i bez svoje budućnosti ako se nešto hitno ne preduzme. Spašavanje i zbrinjavanje ratne siročadi postalo je prioritet u posleratnoj obnovi. Pomoć koja je u tom cilju stigla iz Amerike i obrazovanje organizacije Serbian Child Welfare Association of America, presudno su uticali da se spasi ono najvažnije što je posle rata Srbiji ostalo – njena deca, njena budućnost.


Izvori i literatura

Objavljeni izvori:

The American National Red Cross, Annual Report, June 1921.

Co-operative reconstruction; a report of the work accomplished in Serbia, Serbian Child Welfare Association of America, New York 1924.

Litaratura:

N. Petrović, Američka elita za Srbiju u Velikom ratu: dr Edvard Rajan, Džon Frotingam, i Darinka Grujić, Veliki rat 1914-1918. Kraljevina Srbija, Sjedinjene Američke Države i srpska dijaspora u Americi, prir. Krinka Vidaković Petrov, Sebastijan Pres 2018

  1. Ostojić Fejić, Sjedinjene Američke Države i Srbija 1914-1918, Beograd 1994
  2. Milanović, Mabel Grujić i Delfa Ivanić – dobročiniteljke srpskog naroda, Istorija 20. veka, god. XXXII, br. 1, Beograd 2014

Štampa:

Beogradske opštinske novine

The New York Times

The Cordova Daily Times

The Manchester Journal


[1] U. Ostojić Fejić, Sjedinjene Američke Države i Srbija 1914-1918, Beograd 1994, 99-113.

[2] J. Milanović, Mabel Grujić i Delfa Ivanić – dobročiniteljke srpskog naroda, Istorija 20. veka, god. XXXII, br. 1, Beograd 2014, 21.

[3] N. Petrović, Američka elita za Srbiju u Velikom ratu: dr Edvard Rajan, Džon Frotingam, i Darinka Grujić, Veliki rat 1914-1918. Kraljevina Srbija, Sjedinjene Američke Države i srpska dijaspora u Americi, prir. Krinka Vidaković Petrov, Sebastijan Pres 2018, 409-418.

[4] Jelena Lozanić Frotingham, Dobrotvorna misija za Srbiju u Prvom svetskom ratu. Pisma iz Amerike i Kanade 1915-1920. godine, prir. A. Gođevac-Subbotić, Beograd 1970,  245-246.

[5] Idejni tvorac ovog programa bila je Jelena Lozanić. O tome svedoči činjenica da je njen Srpski potporni fond neposredno po završetku rata promenio naziv u Serbian Child Welfare Association, što potvrđuje i Američki crveni krst u svom godišnjem izveštaju.

[6] Co-operative reconstruction; a report of the work accomplished in Serbia, Serbian Child Welfare Association of America, New York 1924.

[7] The American National Red Cross, Annual Report, June 1921, 117-119.

[8] The New York Times, January 5, 1919; The New York Times, February 16, 1919; The Cordova Daily Times, February 24, 1919; The Manchester Journal, February 12, 1920.

[9] Beogradske opštinske novine 1. oktobar 1937, 48; J. Milanović, nav. delo, 22-23.


O autoru:

Stefan Stamenković je rođen 1990. godine u Jagodini. Osnovne akademske studije istorije završio je na Filozofskom fakultetu u Nišu 2013. godine. Zvanje master istoričara stekao je juna 2016. godine, kada je odbranio master rad pod nazivom Srpsko – američki odnosi od 1878. do 1918. godine. Uža polja interesovanja su diplomatska istorija Srbije, jugoslovensko pitanje, Prvi svetski rat, moderna istorija Balkana, i srpsko – američki odnosi. Učestvovao je na nekoliko međunarodnih naučnih skupova i objavio nekoliko naučnih članaka.