Delatnost Američkog Crvenog krsta u Srbiji

Naša prva misija od dvanaest medicinskih sestara i tri doktora otplovila je za Srbiju 9. septembra 1914. godine. Šesnaest dana kasnije smo ugledali prvo kopno, Gibraltar, Španiju sa leve i Afriku sa desne strane. Posetili smo Siciliju a potom smo ostali u Atini tri dana nakon čega smo konačno došli do Soluna, na samoj granici Grčke i Srbije. Odatle smo vozom stigli do Niša gde smo upoznali Dr Subotića, potpredsednika Srpskog Crvenog krsta; gospodina Haskela, američkog konzula; gospodina Grujića, srpskog diplomatu i gospođu Grujić, koja je Amerikanka. Nakon ručka, koji nam je priredio Srpski Crveni krst, posetili smo njihovo sedište i bolnicu.

Za vreme našeg boravka razgovarali smo o tome gde bi naša misija mogla biti stacionirana; vojni zvaničnici su smatrali da je Beograd rizičan jer je za to vreme grad bio bombardovan već šest nedelja. Gospođa Grujić, u pratnji Dr Rajana, direktora naše misije i gospođe Gladvin, našeg nadređenog, uputila se u Valjevo na razgovor sa Prestolonaslednikom kako bi zatražila dozvolu da misija nastavi ka Beogradu i preuzme upravljanje Vojnom bolnicom. Prestolonaslednik nas je upitao: „Zar vas nije strah da idete tamo?“ na šta je odgovor bio: „Da nas je bio strah, ne bismo napustili Ameriku.“  Bez problema smo dobili dozvolu i konačno stigli u Beograd 16. oktobra.

S obzirom da je Beogradska železnička stanica bila bombardovana, bili smo primorani da izađemo na Topčider, stanicu ranije i da kolima pređemo 8 kilometara kroz duboko blato. Kiša je padala devet dana! Kako smo prilazili gradu, u ušima nam je odzvanjao zaglušujući  zvuk srpskih i austrougarskih topova; ovo je bio pravi rat! Usput smo prisustvovali strašnim prizorima. Muškarci, žene i deca koji su nosili sa sobom sve što su mogli, razne potrepštine, stolice, stolove, kolevke.

Vojna bolnica u Beogradu sastojala se od devet objekata savremene gradnje koji su podignuti od strane vojnih vlasti pre sedam godina. Glavna zgrada imala je dva krila, u okviru kojih su smeštene dve velike operacione sale, soba za sterilizaciju, četiri pripremne sobe, laboratorija, glavna kancelarija i četiri odeljenja. Ova odeljenja su bila dobro osvetljena, sa velikim brojem prozora, popločanim podom i  parnim grejanjem. Svako odeljenje imalo je 40 do 50 kreveta. Prekoputa glavne zgrade su bili medicinski i operacioni objekti gde bi svaki od njih mogao da primi i do 100 pacijenata, zatim upravna zgrada i skladište, kuhinja, perionica, kapela i mrtvačnica. Kada smo stigli u Beograd, dozvolili su nam da pogledamo liniju fronta izbliza, iz jednog napuštenog objekta. Bez obzira na opasnost, bili smo primorani da koristimo i taj napušteni objekat. Na snazi je bila zabrana kretanja i našim medicinskim sestrama nije bilo dozvoljeno da napuste bolničko područje; šetnja tim prostorima je bila opasna; granate su zujale iznad nas i eksplodirale u vazduhu. Jednom prilikom je srpska devojčica koja nam je pomagala, izašla napolje da donese vodu, kada je granata ekslodirala; pala je onesvešćena sa šrapnelom u stomaku. Odmah je bila operisana nakon čega se dobro oporavila.

Naši pacijenti su, u to vreme, bili samo srpski vojnici. Bili su to jaki, tamnoputi momci braon očiju. Osamdeset posto Srba su bili seljaci. Veoma demokratični, bez klasnih razlika, oficiri su se obraćali svojim vojnicima sa „braćo“. Njihov moto je bio „Samo sloga Srbina spašava.“ Protekle tri godine borili su se u četiri rata: Balkanskom 1912., Bugarskom 1913., Albanskom 1913. i ovom sada. Ponašanje vojnika, kao naših pacijenata je za svaku pohvalu. Dok bi se doktori bavili vađenjem metaka i šrapnela, oni bi svaku muku stoički izdržali, stalno govoreći „Dobro je“.

Srpski jezik je bio težak ali smo se nekako snašli naučivši najvažnije reči i uobičajene fraze. Gramatiku nismo ni pokušali da učimo. Prve reči koje smo naučili bile su: boli, noga, ruka, glava, oko, jezik, zubi, zavoj, spava, voda, čaj, lezi, sedite, dobro jutro, laku noć, prijatno spavali, fala.

Svakoj medicinskoj sestri dodeljeno je posebno odeljenje ili objekat dok su im u radu pomagale po jedna ili više srpskih medicinskih sestara i srpski muškarci koji su radili kao pomoćnici. Bili su previše stari za vojsku pa su pomagali ranjenima i bolesnima. Svakog dana smo stavljali nove zavoje. Broj obolelih od tetanusa  je bio najveći.

Nismo imali mnogo materijala i morali smo mnogo da štedimo pa smo na ranu stavljali samo jedan sloj gaze, vatu i zavoj.  Zimi nas je mučila strašna hladnoća, bilo je užasno gledati jadne, bolesne ljude kako pokušavaju da se ugreju. Svaki od njih je imao samo jedno ćebe, to je bilo sve što su imali i sve što smo mi imali da im damo. Ponekad se dešavalo da nestane uglja i ostanemo bez parnog grejanja; ipak, hrana je bila najveći problem. Malo hrane je stizalo u Beograd a cene su bile previsoke. Vekna hleba bi koštala osam centi; kakao i mleko po jedan dolar. Nikada nismo imali puter na stolu, niti mleko za kafu ili čaj.

Nismo mogli da koristimo električno osvetljenje s obzirom da je ceo grad bio u mraku, samo sveće i petrolejske lampe. Rat se nastavljao, mogli smo da čujemo topove sa svih strana. Zgrada bi se tresla, prozori lomili. Austrougarski avioni leteli su preko grada i bacali bombe. Dobro je što smo imali američku zastavu i zastavu Crvenog krsta na tornju upravne zgrade, kao i zastave Crvenog krsta na ostalim objektima.

U novembru, Srbi su promenili svoje položaje i 4000 Srba je poslato iz Beograda u unutrašnjost. Tada je našu bolnicu posetio General Ginković, „Gvozdeni general“, koji se obratio svakom pacijentu ponaosob, raspitujući se o njihovim ranama i gde su ih zadobili. Jasno smo mogli da čujemo pucnjavu iz Šabca; neke od granata bi eksplodirale blizu bolnice. Ponovo je počelo bombarodovanje grada; sedam granata je uletelo u zgradu Narodne skupštine i brojne druga u kraljevska zdanja.

Srbi su bili primorani na povlačenje iz Valjeva u Aranđelovac, zajedno sa Prestolonaslednikom i administracijom. Austrougari su pokušali da ponovo zauzmu ostrvo koje su izgubili dok su Srbi pucali u pravcu Zemuna. Srbi su uspeli da zarobe 10 hiljada ljudi, 20 topova i 42 mitraljeza, za samo nedelju dana. Evakuacija Beograda počela je 29. novembra; naši pacijenti su odvedeni a ostavljeni su samo najteži slučajevi. Srbi su celu noć pucali iz svih oružja kako Austrougarima ne bi ostavili municiju. Beograd je zauzet 2. decembra.

Šef naše misije, Dr. Rajan je imao specijalni položaj kao upravnik svih bolnica ali i Beograda. Svi ljudi na visokim položajima su otišli; ostalo je svega nekoliko ljudi, uglavnom žena, koji su tražili zaštitu od Američkog Crvenog krsta.

Austrougari su sa sobom doveli 200 do 300 svojih ranjenika kolima Crvenog krsta. Za samo 13 dana, 6000 ranjenih Austrougara je prošlo kroz Beograd. Nije bilo dovoljno kreveta za njih, po dva pacijenta već je ležalo na jednom krevetu, nosila su svuda bila postavljena uzduž i popreko odeljenja i hodnika. Ljudi bi te gledali dok su umirali moleći za parče hleba; nisu imali hrane 9 dana, bez vode nedeljama, u istoj odeći mesecima. Njihova patnja bila je strašna. Ubrzo je usledila potpuna oskudica hrane, nije više bilo ni hleba.

Ovakvo stanje nije trajalo dugo i 13 dana nakon što su Austrougari došli usledila je promena. Srpski pacijenti, sada ratni zarobljenici prebačeni su u Bukurešt sa brojnim austrougarskim ranjenicima. Sa nama je ostalo oko 500 smrtno ugroženih.

Srbi su opkolili Beograd sa svih strana i Austrougari su brzo krenuli da se povlače. Bili  su odsečeni. Jedini način za beg bio je preko Save gde su ih potukli srpski vojnici. Tom prilikom je zarobljeno šezdeset hiljada Austrougara.

Dan kada su Srbi ponovo ušli u Beograd, na čelu sa kraljem Petrom, označen je crvenim slovom. Na katolički Božić, princ Aleksandar posetio je bolnicu i prošao kroz odeljenja. Tomas Lipton nas je posetio dva puta; dužni smo mu nekoliko kutija čaja. Lejdi Paget došla je iz Skoplja u posetu; ubrzo nakon njene posete bila je zaražena tifusom.

Počela je epidemija, po nekoliko slučajeva u odeljenjima dnevno. Dr Nezbit je bio prvi američki doktor koji se zarazio a gospođica Lusk, prva medicinska sestra. Ubrzo potom i šef naše misije, Dr Rajan se takođe zarazio. Dr Kirbi Smit došao je u ključnom trenutku; njemu je bilo naloženo iz Vašingtona da dođe iz Francuske sa tri medicinske sestre, istraži epidemiju tifusa i pruži pomoć. U Đevđeliji, 14 od 18 naših ljudi je bilo zaraženo; Dr Doneli je već preminuo.

Veliku zahvalnost za njihov neumorni rad, dugujemo Dr Kirbi Smitu i gospođici Leman, gospođici Lofving i gospođici Vatson. Imali smo 900 zaraženih Srba u našoj bolnici. Gospođica Smit i gospođica Kerigan su dodati na listu naših zaraženih, ukupno četiri medicinske sestre i dva doktora. Dr Magruder je došao iz Đevđelije sa tri medicinske sestre da nam pruži pomoć ali je odmah morao biti smešten u krevet. Preminuo je osmog dana.

Međutim, vremenom je stanje naših ljudi poboljšano. Toplo vreme nam je pomoglo u suzbijanju bolesti. Ostalo je 200 zaraženih pacijenata u bolnici koju smo napustili tokom juna. Deset medicinskih sestara se vratilo uključujući i četiri koje su preležale bolest. Dr Rajan je ostao u Beogradu sa pet doktora kao i gospođica Gladvin sa dvanaest medicinskih sestara.

Pridružili smo se Tomasu Liptonu na jahti „Erin“ u Solunu i krenuli ka Napulju; odatle smo italijanskim parobrodom krenuli kući, nakon mnogo meseci provedenih u zemlji čiji narod voli naš i dugo će pamtiti našu pomoć.

U Nišu, Dr Subotić, potpredsednik Srpskog Crvenog krsta, zamolio nas je da poručimo gospođici Bordman, da prenese Američkom Crvenom krstu, najlepše želje i iskrenu zahvalnost njegovog naroda.

Prevod teksta: Mihajlo Jakovljev