Intervju – Ksenija Vilkinson

Današnji intervju nudi jedinstvenu, ličnu priču o jednom od glavnih pojedinaca koji su organizovali Operaciju Halijard, gospodinu Džordžu Vujnoviću. Strahinja Matejić, master student na Školi spoljnih poslova Džordžtaun univerziteta, razgovarao je sa ćerkom gospodina Vujnovića, gospođom Ksenijom Vilkinson. Gospođa Vilkinson je diplomirala na Barnard koledžu, a master i doktorske studije završila na Džordžtaun univerzitetu. Sada penzionisani karijerni diplomata SAD, provela je preko 30 godina u diplomatskoj službi, u glavnom u Latinskoj Americi i međunarodnim organizacijama. Danas, gospođa Vilkinson živi u Vašingtonu, SAD.

Koji su bili glavni razlozi iza odluke Vašeg oca da studira u Jugoslaviji iako je rođen i odrastao u Sjedinjenim Državama?

  • Moj otac je završio srednju školu u Kembridžu, u Saveznoj državi Pensilvaniji, tokom Velike depresije. Iako je bio dobar đak, njegova porodica nije mogla da mu priušti nastavak školovanja. U tom periodu, picburško neprofitno osiguravajuće društvo pod nazivom Srpska nacionalna federacija, osnovalo je stipendiju koja je omogućila da petnaestoro najboljih đaka jugoslovneskog porekla otputuje u Jugoslaviju i upiše se na Univerzitet u Beogradu, studira i ojača kulturnu razmenu. Moj otac je bio jedan od njih i ova stipendija mu je omogućila da pohađa fakultet.

Da li je Vaš otac ikada pričao o svojim prvim utiscima i sećanjima o Srbiji i Kraljevini Jugoslaviji?

  • Za Jugoslaviju je otišao brodom – Mažestikom – i do Beograda na kraju došao vozom. Prvi utisci su bili fantastični. Grad i grupa studenata mu se jako dopala, živeo je u studentskom domu i upisao se na Medicinski fakultet. Svakako je imao prelepo iskustvo i uvek o tome pričao pun entuzijazma. Tako je u Beogradu proveo šest inspirišućih godina, gde je i upoznao moju majku, Mirjanu Lazić, tada nastavnicu engleskog u srednjoj školi. Venčali su se i ostali u braku 62 godine.

Pređimo na ratne godine – na osnovu više izvora, može se zaključiti da britanski premijer Vinston Čerčil nije bio naklonjen gospodinu Vujnoviću. Da li bi ste se složili sa tom konstatacijom i, ukoliko da, šta vidite kao glavni razlog?

  • Pre svega, Čerčil i moj otac se nikada nisu sreli. Razlog neslaganja Britanaca sa mojim ocem je odluka da se podrži Tito, te ocena da Mihajlović nije dovoljno doprinosio ciljevima Saveznica. Tako, podrška Mihajloviću je povučena. Čerčil je takođe ubedio i predsednika Ruzvelta da podrži samo Tita i okonča američku podršku Mihajlovićevim snagama otpora. Britanska vlada je imala više iskustva na Balkanu i Ruzvelt je prihvatio Čerčilov sud o Jugoslaviji. Moj otac, koji je u tom trenutku – radi se o 1943. godini – radio u Kancelariji za strateške usluge (preteča američke bezbednosne agencije, tj. CIA – prim. autora) u Bariju je dobijao pozitivne dopise od američkih izveštača u Jugoslaviji o uspesima Mihajlovića i njegovih saradnika, pogotovu u Srbiji. Moj otac je pokušavao da te izveštaje pošalje u Vašington preko britanskih obaveštajnih službi u Kairu. Razlog slanja depeša preko Kaira, kako mi je otac pričao, leži u dogovoru Amerikanaca i Britanaca o razmeni dopisa. Ipak, Britanci su bili poprilično neprijateljski raspoloženi prema pozitivnim izveštajima o Mihajloviću. Tako, kada je došlo do trenutka da se organizuje akcija spašavanja savezničkih pilota koje su Mmihajlovićevi ljudi čuvali – za šta je moj otac i te kako lobirao – prvi zadatak mog oca bio je da razgovara i ubedi britanske obaveštajne službe da Mihajlović i njegovi ljudi zaista čuvaju veliki broj američkih i drugih savezničkih pilota, koje su Nemci oborili. Izvor informacija mog oca bili su izveštaji agenata Kancelarije za strateške usluge u Srbiji, kao i pismo moje majke, koja je tokom rata radila u jugoslovenskoj ambasadi u Vašingtonu. Ona je, naime, dobila zvaničnu informaciju da Mihajlović hitno traži od Amerikanaca akciju spasavanja savezničkih pilota koji su pod njegovom zaštitom.

Zašto je Vaš otac nailazio na toliko problema da odobri akciju?

  • Morao je da dokaže i britanskim i američkim vlastima, da su Mihajlović i njegovi ljudi na području Ravne Gore zaista spasili pilote. Ponavljam, pojedini britanski obaveštajci, pogotovu oni naklonjeni komunistima i Partizanima, su poverovali u priču o navodnoj nespremnosti Mihajlovića da pomogne Saveznicima, te o njegovom navodnom kolaboracionizmu. Šta više, verovali su da, kako je Mihajlović već izgubio zvaninu podršku saveznika, on nema nikakav interes da pomogne pilotima. Moj otac je tako imao pune ruke posla u ubeđivanju američke vlade kako bi ih ubedio da makar potvrde da su piloti zaista tamo, da su zbrinuti i da ih treba spasiti. Kada je američko vazduhoplovstvo saznalo za celu situaciju, ono je donelo prevagu i reklo da ”ako su naši momci tamo, moramo da nađemo način da im pomognemo i da ih izvučemo!” Sa druge strane, Stejt Department je bio bliži Britancima, po rečima mog oca. U tome se ogledala ova birokratska bitka. Na kraju, direktor Kancelarije Bil Donovan se sreo sa predsednikom Ruzveltom i ubedio ga da odobri akciju spasavanja.

Vaš otac zapravo nikada nije otišao u Jugoslaviju tokom akcije spašavanja, već ju je koordinisao iz Barija. Da li je ta odluka možda bila rezultat zamršene veze unutar SAD ali i između SAD i Ujedinjenog Kraljevstva, te odabrana kao kompromisno rešenje?

  • Moj otac mi je pričao da se dobrovoljno prijavio da ode u Jugoslaviju kako bi rukovodio spašavanjem i da je na početku izgledalo da će to biti slučaj. Nekoliko dana kasnije, oficir za vezu Stejt Departmanta u Bariju mu je pokazao sledeći telegram: u njemu, Bivši član mornarice – Čerčilovo šifrovano ime tokom rata – se suprotstavio odluci da moj otac vodi akciju spasavanja. Moj otac je pretpostavio da je razlog tome njegovo otvoreno zalaganje za Mihajlovića i njegove saveznike kao najefektnije snage u Jugoslaviji. U isto vreme, Čerčil je u Jugoslaviju poslao delegaciju sa svojim sinom Randolfom i Generalom Ficrojem Mejlejnom, da se sastane sa Titom i oceni uspešnost partizanskih snaga otpora. Tito ih je ubedio da podrže isključivo njega i prekinu svu pomoć Mihajloviću, i Čerčil je odobrio njihovu preporuku.

Da li je Vaš otac govorio o detaljima misije, pogotovu situaciji na terenu i odnosu pilota i lokalnog stanovništva koje se o njima brinulo do okončanja misije? Da li su Mihajlovićevi ljudi i meštani Pranjana i okoline zaista smatrali pilote za prijatelje i saveznike?

  • Često je govorio vrlo pozitivno o velikoj pomoći koju su srpski seljaci i pobunjenici iz okoline dali pilotima čak i u trenucima kada i sami nisu imali šta da jedu. Bilo je to doba žestokog rata, bili su opkoljeni i pod opsadom, grad su kontrolisali Nemci, te su ljudi imali vrlo malo – ili ništa. Ipak, dali su pilotima svoje domove i najbolju hranu. Tako da, da – i moj otac i kapetan Nik Lalić, koji je vodio akciju na terenu, su bili i te kako impresionirani spremnošću srpskog naroda da podrži akciju i njihovim odnosom prema savezničkim pilotima. Naravno, i piloti su bili i te kako svesni žrtava koje su meštani podnosili i bili su jako zahvalni. Zapravo, priča Ričarda Filmana, jednog od oborenih boraca, je vrlo slikovita: postojala je velika opasnost da Nemci spale celo selo ukoliko se piloti ne predaju. Filman je ponudio predaju, koju je Mihajlović odbio kako ne bi ugorzio savezniči cilj. Felman je rekao da je u narednim danima video dim iz zapaljenih sela.

Dosije o ovoj operaciji je ostao pod okriljem državne tajne dugo nakon spašavanja. Takođe, gospodin Vujnović je tek 2010. godine odlikovan Bronzanom zvezdom, u svojoj 95. godini. Šta Vi vidite kao glavne razloge za takve odluke i da li je Vaš otac bio razočaran što je njegovo delo ostalo nepriznato tako dugo?

  • Tokom suđenja Generalu Mihajloviću 1946. godine u Jugoslaviji, osnovan je komitet ovde, u Americi. Činili su ga nekadašnji spašeni piloti, moj otac i drugi članovi Kancelarije za strateške usluge, koji su hteli da otputuju za Jugoslaviju i svedoče u korist Mihajlovića. Naravno, Titova vlast im nije to dozvolila. U tom trenutku, deo dosijea je i dalje bio javan. Ali, nakon toga, mnogi dosijei Kancelarije, pa i ovaj, ostali su pod naznakom državne tajne u narednih 50-60 godina. Čak se sećam svog odlaska u arhive kada su konačno postali dostupni, kako bi ih proučila. Mislim da moj otac nije bio toliko razočaran tretmanom prema njemu lično, koliko zaboravljenoj i izmišljenoj javnoj slici Mihajlovića i njegovih ljudi. I naravno, zvog činjenice da su SAD bile tolike saveznice Tita. Imao je izuzetno tvrde stavove po tom pitanju.

Hteo bih da Vas pitam o samoj ceremoniji dodele odlikovanja – ona se desila u Srpskoj pravoslavnoj crkvi Svetog Save na Menhetnu, u Njujorku. To mesto izabrao je gospodin Vujnović. Da li je to bio još jedan, simboličan način pokazivanja njegove veze sa Srbijom – ne nužno komunističkim režimom, već njegovom porodicom i poreklom?

  • To je tačno, on je odabrao mesto i želeo da se ceremonija održi u crkvi – i naravno, crkva je to i te kako želela. Bio je predsednik crkvenog odbora nekoliko puta tokom 50ih godina i uvek joj je ostao blizak. To je bila njegova zajednica. To je ujedno i bila zajednica koja je najviše bila zainteresovana za Operaciju Halijard i samo odlikovanje. Bilo mu je jako žao što i drugi članovi operacije spasavanja nisu bili živi, kako bi zajedno podelili tu čast. Njegov kongresmen, Džo Krovli, je želeo da mu uruči odlikovanje. Ceremoniju su ispratili svetski mediji, televizija, ogromna medijska pokrivenost! Mislim da je to bila divna stvar i za crkvu i za ljude koji su bili prisutni, ali smo dobili i toliko pisama iz cele zemlje, koji su izrazili žaljenje što nisu ranije znali za ovog srpsko-američkog heroja. Jedno od pisama me je posebno ganulo… Pisalo je ”Svi ovi poznati su stalno po vestima, ali oni nisu pravi heroji. Pravi heroji su oni tihi, poput Džordža Vujnovića, koji je spasio sve te pilote, a do sad nismo o njemu ništa znali.”

Na kraju, želim da Vas pitam o sadašnjosti – koju ulogu Halijard Misija igra danas u srpsko-američkim odnosima?

  • Mislim da je divno da se obeležava svake godine u Srbiji kao i ovde i da njena popularnost raste. Sve više, ljudi shvataju da je ovo bila najveća operacija spašavanja tokom Drugog svetskog rata u Evropi, što je i te kako bitno. Smatram da je od izuzetne važnosti da se svetu kaže da je ovo bila divna saradnja saveznika, a posebno izeđu Srba i Amerikanaca. Nadam se da će nam ovo služiti kao primer za budućnost, kako bismo povećali bilateralnu saradnju – među vojskama, među državama, i naravno među narodima, kao dve zemlje koje su nekada bile najbliže saveznice. Mislim da Srbija i SAD imaju mnogo toga zajedničkog – i među vrednostima i među interesima – i čvrsto verjujem da možemo preći preko razlika kako bismo ponovo postali najbliži saveznici.

Gospođo Vilkinson, mnogo Vam hvala na ovom intervjuu.

Hvala Vama.