Južna Karolina je nova Ajova: U predsedničku trku 2024. demokrate kreću s novim kalendarom predizbora

Demokratska stranka dobila je 4. februara, na sastanku u Filadelfiji svog „glavnog odbora“, Demokratskog nacionalnog komiteta (DNC), novi raspored održavanja unutarstranačkih izbora iduće godine, koji, tradicionalno na svake četiri godine, treba da rezultiraju odabirom stranačkog kandidata na predsedničkim izborima.

Prvo što odluku DNC-ja čini „revolucionarnom“ jeste što Ajova više neće imati, kao što je imala od 1972, primat da anahronim kokusima širom te države oficijalno bude započeta izborna godina i procedura izbora predsedničkog kandidata demokrata (kod republikanaca Ajova je zadržala taj status.)

Novim kalendarom demokrate su načinile još jedan raskid s višedecenijskom tradicijom, međutim, raskidanje s tradicijom je u svemu tome još i najmanji problem. Moguće, ne samo za tu stranku. Sve, naravno, pod uslovom da tek usvojeni „demokratski kalendar“ izdrži brojne testove i u sadašnjem obliku opstane do iduće godine.

Nisu, elem, samo demokratski zvaničnici odlučili da „prva u kalendaru“ više ne bude Ajova, već i da prvi prajmari („first-in-the-nation-primary“) u godini izbora predsednika SAD više ne bude ni privilegija Nju Hempšira.

Usvojeni izborni kalendar demokrata za 2024. godinu predviđa da rana faza predizbora u narednom izbornom ciklusu startuje iz Južne Karoline, 3. februara 2024, da bi nakon toga nadmetanje bilo – istog dana, 6. februara – nastavljeno prajmarijem u Nju Hempširu, odnosno u Nevadi, a onda bi, do kraja februara, još bili održani prajmarisi u Džordžiji (13.2) i Mičigenu (27.2).

Najpre, otkud ovakva promena u izbornom kalendaru?

U DNC-ju su procenili – zapravo, oči im je otvorio niko drugi do, svojim pismom krajem prošle godine, Džozef Bajden – da prvi datumi u izbornom kalendaru treba da, uz neke druge kriterijume, više odslikavaju strukturu američkog stanovništva, a pogotovo „bazu“ Demokratske partije, i da je otuda neophodno da čitav proces izbora predsedničkog kandidata započne tamo gde, recimo, ima daleko više Afro-Amerikanaca nego u izrazito „beloj“ Ajovi, i po tome veoma sličnom Nju Hempširu: u Južnoj Karolini.

Pretumbacija „izbornog kalendara“, s ciljem da se „potrebe usklade sa stvarnošću“, nešto je o čemu demokrate fakat već dugo razmišljaju, ali sada su izgleda procenile da je pravi trenutak za to.

Zli jezici bi rekli da Bajdenova inicijativa da se krene iz Južne Karoline (do sada je ta država bila četvrta u nizu, nakon Ajove, Nju Hempšira i Nevade) predstavlja njegovu želju da se nagradi država koja je preokrenula unutarstranačku trku 2020. godine (prva Bajdenova pobeda te godine, koja mu je utrla put do nominacije, kasnije i do predsedničke funkcije), a time umanji značaj onih država gde je on te godine loše prošao (Ajova, Nju Hempšir).

DNC se brani time da su ovakvim rasporedom na značaju dobili ne samo Afro-Amerikanci u Južnoj Karolini (60% biračkog tela demokrata) i veoma brojni Latinosi u Nevadi (29% stanovništva; Bajden 2020. dobio skoro 60% glasova tog bloka) – ključni delovi „baze“ demokrata, već i kolebljivi, nekad tako lojalni demokratama, beli radnici Srednjeg zapada; time je istovremeno ispoštovan i regionalni kriterijum (malo izbori na Jugu, malo na Severoistoku/Zapadu, pa opet na  Jugu, i na kraju na Srednjem zapadu); naposletku, demokrate pokazuju da su i te kako svesne statusa koje poslednjih godina na svim izborima imaju (i imaće) i Nevada i Džordžija i Mičigen.

Mogli bi kao argument da navedu i to da se Ajova poslednjih godina ozbiljno svrstala u kolonu „crvenih“ država (u kongresnoj delegaciji od ove godine više nema demokrata; izvršna i zakonodavna vlast u toj državi je od 2017. potpuno u rukama republikanaca; poslednji demokrata koji je pobedio na predsedničkim izborima bio je Obama 2012). Međutim, takvu argumentaciju lako poništava upravo Južna Karolina – kompletnu zakonodavnu i izvršnu vlat republikanci tamo imaju još od 2003. godine, a poslednji demokrata koji je na predsedničkim izborima „dobio“ Južnu Karolinu bio je Džimi Karter 1976.

Osim očekivanog negodovanja iz Ajove i Nju Hempšira na ovakav redosled (o tome kasnije), i levo krilo demokrata, one što u Americi nazivaju „progresivcima“ nezadovoljno je odlukom DNC-ja tvrdeći da start iz Južne Karoline, umesto Ajove, ne predstavlja toliko Bajdenovu zahvalnost južnoj državi, niti tu ima vođenja računa o diverzifikovanom biračkom telu, koliko iza toga navodno stoji namera da se u startu umanje šanse bilo kom kandidatu „progresivaca“.

Ajova je kroz istoriju na svojim kokusima znala bila naklonjenija kandidatima te frakcije (Bajden 2020. završio kao tek četvrti), što i nije čudo jer se u izlaznim anketama 2020. blizu 70% učesnika kokusa u Ajovi izjasnilo da su „liberali“; takvih je u Južnoj Karolini bilo svega polovina.

Ajova, pa i Nju Hempšir, su zbog svoje veličine (tržišta) ali i tradicionalne posvećenosti njihovih građana predsedničkim izborima bile idealne za kandidate iza kojih ne stoji enorman budžet i iole značajan rejting na nacionalnom nivou. Južna Karolina, s druge strane, ima više stanovnika nego te dve države zajedno, i za svakog ko će u 2024. imati aspiracije ka stranačkoj nominaciji to će značiti daleko veće troškove u kampanji. Južna Karolina prosto nije kao Ajova, pa ni Nju Hempšir.

Zašto bi novi kalendar mogao biti problematičan?

Ovde je važno imati na umu da stranke u SAD najviše mogu da utiču na datume održavanja kokusa, budući da ih, kao zvanično privatne događaje, one i finansiraju i organizuju. Prajmarise, pak, organizuju i finansiraju savezne države: datume uglavnom određuju državni sekretari (secretary of state) saveznih država, u pojedinim slučajevima poštujući pre slovo zakona, nego stranački ili kakav drugi interes. Ipak, kao i u svemu ostalom u SAD što se tiče organizovanja izbora, postoje države koje su spremne da finansiraju prajmarise u različitim terminima održavanja.

Dakle, demokrate komotno mogu da kokus u Ajovi organizuju kad god požele (s tim što bi demokrate u toj državi uvek optirali da zadrže svoj dosadašnji status). Za promenu datuma u Nju Hempširu pak potrebno je da se izmeni postojeći zakon, a to bi značilo podršku za tu ideju većinskih republikanskih zakonodavaca u državnoj legislaturi i, na kraju, republikanskog guvernera, koji proglašava usvojene zakone.

Zakon Nju Hempšira iz 1975. kodifikovao je ono što je istorijski fakt još od 1920. – da je ta država, u godini izbora predsednika SAD, uvek prva koja organizuje predsednički prajmari (kokus u Ajovi ne smatraju da ugrožava tu odredbu, jer nije u pitanju prajmari), a državnom sekretaru je ostavljeno da tu odredbu sprovede (pazeći, dabome, da namere drugih država ne ugroze zakon). I to je nešto na šta su i građani i pripadnici obeju Velikih Stranaka u toj državi veoma ponosni: dodatno, kao u slučaju Ajove, veoma im godi (budžetu posebno) što takav status donosi i priličnu medijsku prisutnost, kao i značajne prihode, što od oglašavanja, što od novca koji u tim državama ostavljaju predsednički kandidati, armijski korpus novinara i kampanjski staferi.

Istina, medijska pozornost koju i Ajova i Nju Hempšir uživaju na početku procesa izbora predsedničkih kandidata obrnuto je srazmerna kapitalu koje te država donose predsedničkim kandidatima: obe države, naime, imaju tek deset glasova u Elektorskom kolegijumu (za izbor predsednika potrebno je najmanje 270 elektorskih glasova).

Koliko je novousvojeni izborni kalendar uopšte moguće primeniti?

Južna Karolina neće predstavljati problem, tamo i ovako nije retkost da se, po zahtevu stranaka, predsednički prajmarisi organizuju kad kojoj stranci odgovara, ili da se, kako se ne bi naškodilo predsedniku koji ide na reizbor, predizbori uopšte ne održe (kao 2020. kod republikanaca).

Nevada već ima zakon koji nalaže da će predsednički prajmari biti održan „prvog utorka u februaru u godini izbora predsednika“, što iduće godine pada, gle, baš 6. februara.

Mičigen je 1. februara ove godine dobio novi zakon koji nalaže da će iduće godine predsednički prajmarisi biti održani 27. februara, a nakon toga „četvrtog utorka u februaru u godini izbora predsednika“. Ipak, trenutno nije izvesno da li će se stvoriti zakonske pretpostavke da se tog datuma prajmarisi Obeju Velikih Stranaka i održe.

U toj državi, naime, za stupanje na snagu zakona, ili pojedinih odredbi, odmah nakon njegovog usvajanja potrebno je da za zakon glasa 2/3 zakonodavaca. Pošto su se republikanci protivili pomeranju datuma održavanja prajmarija u Mičigenu, zakon je usvojenpo stranačkoj liniji, prostom većinom (demokrate tamo imaju većinu u oba doma legislature kao i guvernera). Alternativa je sad da zakon stupi na snagu 90 dana nakon završetka redovnog zasedanja legislature, što bi moralo da se desi krajem novembra, umesto u decembru kako je planirano.

Mičigenu je u ovoj turi konačno uspelo da se nametne među države u početnoj fazi predizbora, nešto što su, kršeći doduše stranačka pravila, već uradili 2008. godine, u vreme borbe između Hilari Klinton i Baraka Obame za stranačku predsedničku nominaciju.

U Mičigenu je, kao i na Floridi, te godine u januaru održan prajmari, dakle pre 5. februara kako je to predviđao tadašnji izborni kalendar DNC-ja. Po stranačkim pravilima, obema državama su isprva oduzeti svi delegati za stranačku konvenciju, da bi pod pritiscima DNC popustio i dozvolio svim delegatima iz tih država da ipak budu na konvenciji, ali samo s polovinom glasova.

U predstojećem izbornom ciklusu, kako stvari stoje, neće toliko biti pitanje da li će komiteti i DNC-ja ali i rivalskog Republikanskog nacionalnog komiteta (RNC) imati posla oko sankcionisanje „neposlušnih“ država, već kakve će sankcije biti.

Jednostrana izmena kalendara, kazuje nam istorija, dovodi u problem stranku koja ga usvoji, naročito u državama gde nema moć da tu izmenu primeni. Tamo gde pak ima, strada ona druga stranka.

Rekosmo već da Nju Hempšir već skoro pola veka ima zakon u kojem je „zakucan“ (iako nije preciziran) datum održavanja predsedničkog prajmarija i za njegovou izmenu baš niko, pa čak ni demokrate, ne pokazuju ni grama entuzijazma. Tamošnji guverner, i mogući aspirant na predsedničku nominaciju Republikanske stranke, Kris Sununu, poručio je da će u „Granitnoj državi“ i 2024. biti održan prvi prajmari u sezoni, „bez obzira na sve“. Drugim rečima, bez obzira na to šta demokrate traže, a oni bez podrške republikanaca ne mogu da izmene zakon.

Rana faza izbornog kalendara Republikanske stranke u 2024. predviđa dosadašnji raspored – start u Ajovi, pa slede Nju Hempšir, Južna Karolina i Nevada; kao nekad i kod demokrata. Ako im datum (6. februar) održavanja prajmarija u Nevadi ne bude sporan, odnosno ne odluče da svoje predizbore sami organizuju i plate, prve tri države imaće svoje predizbore tokom januara.

Ostale države, po odluci RNC, republikanske predizbore mogu da organizuju tek posle 1. marta. To, jasno, znači i Mičigen. Ukoliko netom usvojeni zakon u toj državi bude primenjiv do početka sezone predizbora, tamošnji republikanci će biti u problemu kao i demokrate u Nju Hempširu: ako budu učestvovali, suprotno odluci RNC-ja, biće im oduzeto i do 80% delegata na stranačkoj konvenciji na leto iduće godine u Milvokiju, više nego 2008. kad im je zbog nepoštovanja kalendara oduzeta polovina.

Osim sa Nju Hempširom, demokrate u primeni izbornog kalendara imaju ozbiljan problem  sa Džordžijom, od izbora za Senat 2020. za njih veoma važnom državom. U toj državi datum prajmarija određuje državni sekretar, a kako je on republikanac, sigurno je da se držati stranačke odluke da u Džordžiji prajmari bude održan tek nakon 1. marta.

DNC je demokratama u Nju Hempširu i Džordžiji dao rok do 3. juna da, kako znaju i umeju, sprovedu stranačku odluku. Pošto je to unapred osuđeno na neuspeh, ostaje da se vidi kakve će biti posledice po pre svega delegate na konvenciji. Teoretski, mogu da organizuju prajmarise i plate iz svog džepa, ali, po izjavama makar njuhempširskih demokrata, tako šta im ne pada na pamet.

Na konvenciji demokrata 2020. Nju Hampšir je imao četrdesetak delegata i njihovo eventualno odsustvo na narednoj konvenciji verovatno niko ne bi ni primetio. No, nije to glavni razlog zbog kojeg su se demokrate iz „Granitne države“ pred stranačkim organima toliko protivile novom kalendaru.

Bude li jasno da će vlast u Nju Hempširu predsednički prajmari, suprotno – i u inat – odluci DNC-ja, organizovati, sva je prilika, u januaru 2024, dakako, kao „first-in-the-nation“, glasački listić biće, kako je već upozoreno, lišen imena aktuelnog predsednika Džozefa Bajdena (ukoliko se kandiduje), ali i drugih mogućih takmaca kojima ne bi išlo u prilog „ratovanje“ sa strankom. Bez ozbiljnih kandidata, pobedu na demokratskom predsedničkom prajmariju odnosi… Merijen Viljamson, antivakserski apostol Robert Kenedi Mlađi, možda  neodoljivi Vermin Suprim ili pak neki sličan egzotični kandidat.

Isti dan, pratimo dalje taj hipotetički scenario, svoje predizbore u toj državi uspešno su održali republikanci, koji – na stranu koji je kandidat te stranke pobedio – u postfestum porukama javnosti ne propuštaju zicer da ismevaju demokrate i njihovog pobednika u Nju Hempširu, a mediji, a svi koji drže do sebe imaju reportere na licu mesta, već na početku izborne 2024. dovode u pitanje sposobnost demokrata da u novembru iste godine pobede na predsedničkim izborima…

Sličan scenario moguć je i u Džordžiji. I sad, manji je, iako nije zanemarljiv, problem da li je stranka koja se diči odbranom prava glasa spremna da kažnjava one koji su glasali na neodobrenim predizborima, oduzimajući im predstavljanje na konvenciji – glavno je ipak pitanje da li su toj stranci potrebni i nepovoljan PR i unustranačke razmirice u kampanji u kojoj je cilj svih ciljeva – zadržavanje Bele kuće. Bez obzira ko bude kandidat.

Ili je pak glavno pitanje – može li novi „demokratski kalendar“ izdržati sve ove testove i izazove?

 


Autor: Denis Kolundžija

IZVOR FOTOGRAFIJE:InterRegional for Strategic Analysis