Kenan – ključna ličnost u doba krize

„Jugoslavija je bila za mene jedno od najbogatijih iskustava ispunjenih zadovoljstvom, najzahvalnija od svih ličnih iskustava koje sam imao u diplomatskom životu“ (Kenan 1972, 269).

Džordž Kenan (16. februar 1904. – 17. mart 2005.) bio je američki diplomata, politikolog i istoričar. Odrastao je u Milvokiju gde je pohađao državnu školu, a zatim i vojnu akademiju. Bio je student Univerziteta u Prinstonu, gde je vodio aktivan društveni život, iako je kasnije svoje godine na Prinstonu Kenan opisivao kao nesrećne (Kenan 2014, 39). Mladi Kenan bio je introventan, ozbiljan i stidljiv. Taj temperament će obeležiti njegovu ličnost tokom celog života. Nakon diplomiranja na Univerzitetu u Prinstonu 1925. godine, usavršavao se u Vašingtonu u oblasti diplomatske službe. Prvu inostranu funkciju obavljao je kao vicekonzul u Ženevi, Švajcarska, a zatim i u Hamburgu, Nemačka. Nakon proučavanja ruskog jezika i istorije na Univerzitetu Fridrih Vilhelm u Berlinu, vršio je dužnosti vice konzula u Talinu, Estonija i trećeg sekretara u Rigi, Letonija.

U Moskvu dolazi 1933. godine kao prevodilac u ambasadi SAD-a, a zatim u periodu od 1934. do 1938. godine obavlja dužnost prvog sekretara. Kao savetnik u ambasadi SAD-a radio je u periodu od 1945. do 1946. godine. U tom periodu nastao je Dugi telegram, najznačajnija diplomatska depeša koju je Kenan napisao. Povod za pisanje ovog telgrama bilo je sovjetsko odbijanje članstva u Međunarodnom monetarnom fondu i Svetskoj banci. U Dugom telegramu izložio je stavove o Sovjetskom Savezu i ukazivao na politiku koju bi Sjedinjene Američke Države trebalo da vode odnosu na Sovjetski Savez i njegovu tadašnju ekspaniziju u Istočnoj Evropi. Suprotno diplomatskoj praksi da ukoliko želite da vaša depeša bude čitana, ona treba da bude kratka, njegova depeša imala je više od 5000 reči (Cooper 2021, 160). Na čelu Odeljenja za spoljnopolitičko planiranje u Stejt departmantu našao se u periodu od 1947. do 1949. godine, kada nastaje drugi važan dokument „Izvor sovjetskog ponašanja“, odnosno članak X, koji je objavljen u časopisu „Foreign Affairs“ 1947. godine. U njemu su razrađene neke od ideja predstavljene u Dugom telegramu. Kenan tu ukazuje na činjenicu da istorija, geografija i ideologija navode vladare Sovjetskog Saveza autoritarnim metodima i da vide sebe kao okružene neprijateljima. Ovde Kenan po prvi put koristi reč „obuzdavanje“ (containment) u objavljenom članku. U Kenanovoj analizi sovjetski pritisak na slobodne institucije zapadnog sveta je nešto što se može obuzdati veštom i budnom primenom kontrasile u nizu geografskih i političkih tačaka koje se stalno menjaju. Dok glavni element svake politike Sjedinjenih Država prema Sovjetskom Savezu, prema njegovom mišljenju, mora biti dugoročno, strpljivo, ali čvrsto i budno obuzdavanje ruskih ekspanzivnih tendencija.

Džordž Kenan se smatra arhitektom Hladnog rada i idejni je tvorac Strategije obuzdavanja koja predstavlja osnov američke politike tokom Hladnog rata. To je strategija koju su Sjedinjene Države i saveznici koristili u cilju sprečavanja širenja komunizma nakon završetka Drugog svetskog rata. Ujedno je to i strategija koja je oblikovala svet, kao i borbu dve supersile.

Kenan je bio jedan od pripadnika nove generacije profesionalnih diplomata u SAD-u. Njegova ličnost je kompleksna i može se sagledati kroz različite uloge koje mu se mogu pripisati – diplomata, strateg politike, istoričar, intelektualac i zagovornik mira. Bio je kosmopolita, nemilosrdno iskren i pronicljiv čovek, ali i stidljiv, tmuran, pesimističan i netipičan za diplomatsku službu. Uveo je moralni intenzitet u svoj rad, nešto što nije uvek povezano sa diplomatijom (Cooper 2021, 201). Bio je, takođe, i plodan pisac. Dobitnik je Pulicerove nagrade i Nacionalne književne nagrade za knjige Rusija napušta rat (1956) i Memoare 1925-1950 (1967). Odlikovan je Predsedničkom medaljom slobode 1989. godine.

Na poziv predsednika SAD-a Džona Kenedija, Kenan se našao pred dvostrukim izborom, da bude američki ambasador u Varšavi ili Beogradu. On je odabrao Beograd, dakle Jugoslaviju (Kenan 2014, 41). Budući da se bavio proučavanjem srpskohrvatskog jezika i srednjovekovne Srbije ta odluka je bila sasvim logična. Činjenica da je njegovo postavljenje predstavljeno zajedno sa ambasadorima u Japanu i Indiji govori o značaju koji je Jugoslavija imala (Bisenić 2011, 41). Na Brionima 16. maja 1961. godine predao je akreditivna pisma i tom prilikom je bio pomalo razočaran razgovorom koji je vodio sa Titom. Ubrzo zatim, Kenan je shvatio da su u jugoslovenskoj štampi Amerikanci bili predstavljeni kao „zlokobni, zli, splektarski ljudi – imperijalisti i neokolonijalisti“ (Kenan 2014, 410-411). Uprkos takvoj slici, on je nastojao da obezbedi „uzajamno korisne odnose Sjedinjenih Država i Jugoslavije i ojača jugoslovensku nezavisnost od Sovjeta, kao i da osnaži američki uticaj na Balkanu“ (Bisenić 2011, 41).

Kenan je u Beogradu službovao u periodu od 1961. do 1963. godine i upravo u tom periodu dolazi do pogoršanja odnosa između SAD-a i Jugoslavije, uprkos tome što je Kenan pokušavao da ojača ulogu Jugoslavije u tadašnjem svetu. Kenan je, između ostalog, prvi koji je uvideo značaj raskola Tito-Staljin, a Jugoslavija je, za njega, bila zamišljena kao brana od SSR-a i model funkcionisanja za ostale socijalističke države. On je tražio od Trumanove administracije da šalje pomoć Jugoslaviji, a Ajzenhauer je nastavio tu politiku. Omogućio je Titu da ostane komunista, ukazivajući na to da bi zahtevanje „političkih ustupaka moglo samo da pogorša stanje jugoslovenske ekonomije, te, da bi, ako Tito i pristane na ustupke, na unutrašnjem, jugoslovneksom planu to nepovoljno uticalo na njegovu poziciju“ (Bisenić 2011). Događaji na svetskom i evropskom nivou u periodu kada je Džordž Kenan bio ambasador u Jugoslaviji neizbežno su uticali i na uspeh njegovog službovanja u Beogradu. Te prilike umnogome su uticale i na oblikovanje odnosa između Jugoslavije i SAD-a.

Godina u kojoj Kenan stupa na dužnosti nije bila prožeta uspehom SAD-a na svetskom nivou. Bila je to godina u kojoj je Sovjetski kosmonaut Jurij Gagarin postao prvi čovek koji je obleteo Zemlju, što je bio veliki industrijski poraz za Sjedinjene Američke Države u periodu prevlasti u svakom segmentu. U periodu Kenanovog službovanja u Beogradu, dve velike krize su značajno uticale na zaoštravanje odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Prva je Berlinska kriza 1961. godine kada je izgrađen Berlinski zid koji je razdvojio grad na dva dela – jedan koji je bio deo Zapadne Nemačke i drugi deo grada koji je bio deo Istočne Nemačke. Druga velika kriza je Kubanska kriza koja je bila najozbiljnija kriza tokom Hladnog rata između SAD i Sovjetskog Saveza. To je trenutak u kome je postojala najveća mogućnost da će doći do nuklearnog rata.

Takođe, Sovjetski Savez izvodi i do tada najveću nuklearnu probu, odnosno dolazi do razvoja svojetske „Car bombe“. U takvim okolnostima dolazi do preovlađivanja sovjetskog uticaja u zemljama koje su bile neutralne, a koje su se okupljale u Beogradu, što svakako nije bilo nešto što su SAD želele (Bisenić 2011, 59-60).

Različiti stavovi SAD-a i Jugoslavije o okupljanju predstavnika država koje su želele da ostanu izvan blokovske podele bio je kamen spoticanja u odnosima. SAD nisu blagonaklono reagovale na održavanje prve konferencije Pokreta nesvrstanih u Beogradu i zagovarali su preuzimanje strategije „dalje ruke“. Međutim, zahvaljujući Kenanovom ličnom naporu, reakcija SAD-a je ublažena. Osnova tog napora bilo je Titovo obećanje da antiamerički duh neće biti pominjan. Iako se Tito nije držao obećanja analiza sačinjena u Kenanovo ime bila je puna pohvala Jugoslaviji i Beogradu kao domaćinu (Bisenić 2011, 61-65).

Drugi važan potez koji je pretio da poremeti odnose između dveju zemalja jeste ukidanje statusa najpovlašćenije nacije. Kenan je verovao da će ovo pitanje biti rešeno razgovorom. Međutim, nakon direktnog razgovora sa predsednikom SAD-a, upućen je na senatora Vilbura Milsa. Tom prilikom on je pokušao da predoči kako bi takva odluka bila suštinski štetna za interese SAD-a. Odgovor je bio negativan. To je bio okidač da Kenan, smatrajući da više nema ukazano poverenje „kod kuće“, zatraži oslobađanje od diplomatske dužnosti (Bisenić 2011, 5-6).

Kenan je 1962. godine uputio telegram ambasade u Jugoslaviji Stejt Departmentu u kome pruža uvid u američku politiku prema Jugoslaviji pokušavajući da ukaže na neke važne imlikacije vođene politike. On, najpre, ukazuje na uspešnost politike koja je vođena od 1948. godine i ciljeve koje je ona uspela da ostvari, a koja se odnosi na promene koje su bile u interesu Zapada, poput ekonomskog preorijentisanja prema Zapadu. Dakle, uspeh nije bio potpun budući da politička ličnost predsednika Tita nije promenjena, ali promene koje su se dešavale su bile ohrabrujuće. Međutim, Kenan jasno ukazuje da je politika SAD od 1961. pretila da ugrozi ne samo postojeće rezultate, već i pogorša odnose u budućnosti. Sve se to dešava u vreme komplikovanih svetskih odnosa, kao što su nestabilni politički odnosi u komunističkom bloku i velika kriza u odnosima SAD i Sovjetskog Saveza. U takvim okolnostima, Jugoslaviji je potrebna spoljna ekonomska i finansijska pomoć, a dalje razvojno finansiranje od strane SAD-a nije odobreno od marta 1961. godine. S druge strane, sovjetska politika pruža poželjne izglede za saradnju (Bisenić 2011, 203-206).

Neposredno pre Kenanovog odlaska sa mesta ambasadora u Beogradu sastao se sa Titom na Brionima, kada ga je Tito odveo u svoju radionicu. Bio je to tročasovni razgovor uz vino i šunku, kada je Kenan pokušao da predstavi osnove za izgradnju boljih odnosa, ukazivajući na to šta Amerikanci očekuju, a šta bi Jugoslavija mogla da očekuje od Amerike. Kenan je odbijao da da bilo kakvu izjavu povodom razloga za napuštanje diplomatske službe (Bisenić 2011, 219-220). Džordž Kenan je značajno doprineo pozicioniranju socijalističke Jugoslavije u Hladnom ratu i bio je zagovornik sveobuhvatne američke podrške Jugoslaviji. Nakon neuspelog pokušaja da Jugoslavija zadrži status najpovlašćenije nacije, povukao se sa diplomatske dužnosti. Ostaće upamćen kao jedan od najznačajnijih ličnosti američke politike koja je službovala u Beogradu. Svojim razumevanjem pozicije Jugoslavije u kriznim vremenima tokom Hladnog rata doprineo je da sa razlogom možemo da ga smatramo jednom od ključnih ličnosti koje su tih godina uticale na spoljno-političko pozicioniranje Jugoslavije.

 


O autoru:

Aleksandra Baklaja je diplomirala na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu na modulu međunarodna politika. Trenutno je studentkinja Master naprednih međunarodnih studija na Diplomatskoj akademiji u Beču, kao i master studija međunarodne bezbednosti na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu.

Alumni je stažistkinja Centra za međunarodne i bezbednosne poslove (ISAC fond) i Beogradskog centra za bezbednosnu politiku (BCBP). Više puta se angažovala u organizaciji Beogradskog bezbednosnog foruma kao volonter, a bila je i učesnik Bezbednosnog seminara za mlade lidere i Letnje škole američkih studija. U periodu od januara 2020. godine do maja 2021. godine bila je angažovana na projektu „Američki izbori“. Dobitnik je stipendija američke dijaspore Zadužbine Studenica, stipendija Fonda za mlade talente „Dositeja“, a za studije u
Austriji dobitnica je stipendije Austrijske razvojne agencije i stipendije Austrijske agencije za obrazovanje i internacionalizaciju.

Učestvovala je kao jedan od izlagača na konferenciji „Međunarodno i evropsko pravo – teorijski problemi“, a objavila je i više radova u studentskom časopisu Politeuma. Osnovne oblasti istraživanja su joj oblasti spoljne politike, međunarodne bezbednosti i međunarodnih odnosa. Govori engleski, francuski, italijanski i nemački jezik, a poznaje i osnove turskog, španskog i ruskog jezika.

Mirjana Đorđević

Mirjana Đorđević je student master studija Fakulteta političkih nauka na modulu Međunarodna bezbednost. Dobitnik je stipendije Misije OEBS u Srbiji. Osnovne akademske studije završila je na istom fakultetu na modulu Međunarodna politika.

Stažirala je u Centru za međunarodne i bezbednosne poslove (ISAC Fond) tokom 2019. godine, dok je od februara 2022. godine stažistkinja Fondacije BFPE za odgovorno društvo.

Učestvovala je u projektu „Popularna demokratija“ kao edukator sa ciljem političke edukacije učenika srednjih škola, i bila deo volonterskog tima Beogradskog bezbednosnog foruma kao i Zajedničke međunarodne konferencije ISA-CEEISA 2019 „Međunarodni odnosi u doba anksioznosti“.

Oblasti interesovanja su joj međunarodna i regionalna bezbednost, spoljna politika kao i odnosi između velikih sila. Govori engleski jezik, a poznaje i osnove ruskog, turskog i kineskog jezika.

IZVOR FOTOGRAFIJE:POLÍTICA EXTERIOR