Obraćanja Milenka Vesnića pred Senatom i Predstavničkim domom Kongresa SAD

Obraćanje stranih lidera i znamenitih ličnosti pred Senatom i Predstavničkim domom Kongresa SAD retka je privilegija. Svako pojedinačno obraćanje simbolizuje bliskost Amerike i države/zajednice koju govornik predstavlja, ali i stepen značaja koji ta država/zajednica ima za SAD.

Milenko Vesnić, šef Ratne misije Srbije u SAD i Petar II Karađorđević, poslednji Kralj Jugoslavije, čine grupu od šezdeset stranih lidera i najznamenitijih ličnosti koji su kroz istoriju po proceduri “House Reception” govorili pred Kongresom Sjedinjenih Američkih Država, svrstavajući se na taj način rame uz rame sa Markizom Lafajetom, generalom i herojem francuske revolucije, Remzijem Mekdonaldom, britanskim premijerom, Džavarhalal Nehruom, premijerom Indije, Konradom Adenauerom, kancelarom Zapadne Nemačke, Hajato Ikedom, premijerom Japana i drugim znamenitim ličnostima svetske istorije. Govor pred Senatom Milenko Vesnić je održao 5. januara 1918. godine, a tri dana kasnije i pred Predstavničkim domom Kongresa SAD, istog dana kada je Vudro Vilson održao nadaleko čuveni govor ”14 tačaka”.

Samo je šest stranih državnika i diplomata imalo čast da govori pred Senatom SAD pre Milenka Vesnića. Prijem Srpske ratne misije u Senatu organizovao je lično potpredsednik SAD, Tomas R. Maršal. Potpredsednik je Misiju predstavio kao ”predstavnike slobodnih ljudi… ljudi koji su gotovo šest vekova, u smrtnoj borbi sa Austrijancima i Turcima, ispisivali krvlju svojih sinova, na zelenoj strani svake planine i doline Balkana, besmrtni krik Patrika Henrija” (Patrik Henri je na Drugoj konvenciji u Virdžiniji 1775. godine održao čuveni govor ’Dajte mi slobodu ili mi dajte smrt’). Jelena Lozanić navodi da su i galerije sale Senata bile ”pune sveta”. Prisustvo Misije i Vesnićev govor izazvali su široko oduševljenje senatora. Vesnić je u briljantnom govoru posebno istakao ”zlatni  karakter slobodarskog američkog i srpskog naroda” i pozvao predsednika SAD da vodi svet kao trajnom miru. Nakon govora bio je priređen svečani ručak u čast Misije.

Dan nakon pravoslavnog Božića bio je značajan za čitav svet. Tada je Vudro Vilson u govoru izneo 14 tačaka na kojima se temeljilo posleratno uređenje sveta. Ništa manje značajan 8. januar 1918. je bio za Srbiju. Neposredno nakon predsednika Vilsona, Vesnić je govorio Predstavničkim domom Kongresa SAD. Utiske o govoru najbolje je sažela Jelena Lozanić, koja je i sama prisustvovala ovom za Srbiju vanredno važnom događaju:

”Brzo po svršetku govora predsednika Vilsona pojavio se g. Vesnić s ostalim članovima Misije. Kao i u Senatu, tako je i ovde svaki član Misije bio dopraćen do svog mesta od strane članova Kongresa. Spiker je opet kucanjem svog čekića objavio Kongresu: ’Srpska ratna misija’. Nastade silan aplauz i svi članovi se digoše da pozdrave Misiju. G. Vesnića, oca (Simu Lozanića), generala Rašića i našeg poslanika staviše na počasna mesta, a ostali članovi zauzeše mesta u prvom redu poslaničkih klupa. Spiker je sa nekoliko reči pozdravio g. Vesnića, posle čega se g. Vesnić diže i poče da govori. U svom polučasovnom govoru g. Vesnić je izneo sažeto našu istoriju, naš život za vreme rata, stanje pod neprijateljem, kao i naše težnje za budućnost srpskog naroda. Sve je ovo izneo sa puno otmenog dostojanstva i otmene visine.

G. Vesnić je, zatim, zahvalio na počasti koja je ukazana članovima Srpske misije i njemu lično. Pohvalio je američku demokratiju i istakao da je Srbija bila ’mala Amerika’ u jugoistočnoj Evropi. Ocrtao je prilike u Austro-Ugarskoj koja je bila pakao za sve njene stanovnike s isključenjem Nemaca. Optužio je Centralne sile da su one odgovorne za rat, jer su želele da zavladaju i upravljaju svetom i da uguše sve demokratske pokrete. Pomenuo je varvarstvo učinjeno nad srpskim narodom od strane Austrijanaca, Mađara, Nemaca i Bugara. Izneo je odlučnost savezničkih vojnika, uključujući i američke pod komandom generala Peršinga, da povrate civilizovanom svetu prava, pravdu i slobodu. Dotičući pitanje mira, rekao je da budući mir mora biti pravičan i dugotrajan. Uverio je Kongres da će Srbija biti faktor i element reda i napretka i da će biti srećni i ponosni da idu putem kojim će duh Vašingtona voditi čovečanstvo.”