Srpska štampa o izborima u SAD 1972-2016: Obama i Tramp rekorderi po broju naslova

U prethodnom tekstu bavili smo se intenzitetom izveštavanja o predsedničkim izborima u SAD od 1920. do 1968. godine. Fokus ovog teksta su izbori od 1972. do 2016. godine.[1]

Kao što se može videti na grafikonu, intenzitet izveštavanja u vreme socijalističke Jugoslavije bio je najveći šezdesetih i sedamdesetih godina, da bi osamdesetih blago splasnuo. Potom se devedesetih i dvehiljaditih vratio na prosečne vrednosti, da bi 2008, u vreme izbora Barak Obama-Džon Mekejn, postigao rekord do tog trenutka. On je potučen osam godina kasnije, eksplozijom broja članaka o izborima Hilari Klinton-Donald Tramp.

Metodologija je bila ista kao i za prethodni tekst – istražena su dva najtiražnija dnevna lista u periodu tri nedelje pre izbora i nedelju dana posle izbora, i sabrani su svi naslovi o ovoj temi u tih mesec dana. Za izbore od 1972. do 1996. istražene su Politika i Večernje novosti, a od 2000. do 2016. Blic i Večernje novosti.[2]

Grafik

U prethodnom tekstu istražen je i odnos preuzetih agencijskih vesti i originalnih sadržaja u srpskoj štampi, zbog činjenice da se pre Drugog svetskog rata izveštavanje isključivo oslanjalo na preuzimanje vesti iz svetskih novinskih agencija. Od 1960-ih, štampa na srpskom jeziku se „emancipovala“ u ovom pogledu i originalni sadržaji počeli su da dominiraju. To se nastavilo sve do današnjih dana, sa izuzetkom izbora 2000. godine, kada su agencijske vesti preuzele primat nad originalnim tekstovima.

Razlog za ovu pojavu treba tražiti u političkom kontekstu u Srbiji – američki predsednički izbori te godine održani su u senci petooktobarskih promena, i za duže analize i reportaže iz SAD uglavnom nije bilo mesta, a možda ni resursa.[3]

Strateški značaj Jugoslavije kao tema predsedničke kampanje

Politika je 9. novembra 1972. prenela da je Ričard Nikson ponovo izabran za predsednika SAD, osvojivši 49 od 50 saveznih država.

Ovakav njegov ogroman uspeh… pripisuje se činjenici da se on sasvim približio miru u Vijetnamu, da je, putovanjima u Peking i Moskvu, izvršio spektakularna otvaranja američke spoljne politike… da je bio energičan na domaćem frontu, i da „prosečni Amerikanac“ odobrava njegov umereni, pragmatični konzervativizam.

Upravo je primirje u Vijetnamu objavljeno u samom finišu kampanje i postalo centralna tema izbora. Međutim, mnogi su sumnjali da je mir samo „izborni trik“ Ričarda Niksona, namenjen osvajanju glasova, a da rat zapravo nije završen.

Ovo je svakako bio stav karikaturista u jugoslovenskim medijima. Tako je Zuko Džumhur nacrtao Niksona kako šalje golubicu mira do glasačke kutije, dok u drugoj ruci, skrivenoj iza leđa, drži avion sa bombama (Politika, 29. oktobar 1972).

Politika, 29. oktobar 1972.

Ranko Guzina, s druge strane, nacrtao je Henrija Kisindžera koji doleće sa grančicom mira u Niksonove ispružene šake, dok protivkandidat Džordž Mekgavern to ljutito posmatra (Večernje novosti, 24. oktobar 1972). Američke trupe povukle su se iz Vijetnama u januaru 1973, ali je u međuvremenu bilo još neprijateljstava.

Večernje novosti, 24. oktobar 1972.

Nikson nije završio drugi mandat zbog afere Votergejt, a na izborima 1976. pobedio je demokrata Džimi Karter. Ti izbori obeleženi su i direktnim uključivanjem Jugoslavije u kampanju. Povela se debata o hipotetičkom reagovanju SAD kada bi nezavisnost Jugoslavije bila ugrožena.

Naime, u TV duelu 23. oktobra, „Karter je podsetio da u svemu polazi od svoje osnovne pretpostavke kako SAD treba da izbegavaju angažovanje na strani osim u izuzetnim slučajevima… u načelu, kad bi se dogodilo da je Jugoslavija napadnuta…, onda bi upotrebio najjače moguće mere osim upotrebe američkih trupa“ (Politika, 24. oktobar 1976).

Na ovo je usledio odgovor državnog sekretara Henrija Kisindžera. On je Karterovim izjavama „suprotstavio viziju svetskog ekvilibrijuma koji bi, po njemu, zajedno sa ključnim američkim interesima, bio ozbiljno pogođen svakom pretnjom jugoslovenskoj nezavisnosti. Zbog toga su, rekao je, sve američke vlade, od Trumana do Forda, tako podržavale nezavisnu i nesvrstanu Jugoslaviju“ (Politika, 27. oktobar 1976).

Na konferenciji za štampu nakon pobede na izborima, Karter je pojasnio da veruje da je napad od strane Sovjetskog Saveza malo verovatan, a da bi konačnu odluku o ustupanju američkih trupa u tom scenariju morao da donese u tom trenutku.

Regan i Klinton: „Dosadnije“ izveštavanje od očekivanog

Osamdesete godine predstavljaju period blagog opadanja interesovanja i intenziteta izveštavanja u domaćoj štampi.

Može se dati nekoliko pretpostavki za ovakvu situaciju. Odsustvo neizvesnosti na tim izborima, na kojima su ubedljivo pobedili Ronald Regan i Džordž H. V. Buš je jedna od njih. Takođe, nije se očekivalo da će se smer politike SAD značajnije menjati, jer su u oba ciklusa favoriti predstavljali status quo. S druge strane, unutrašnja kriza u samoj Jugoslaviji možda je igrala ulogu u smanjivanju potrebe za praćenje svih detalja svetske politike.

Ronald Regan, uprkos tome što se danas percipira kao jedna od najvažnijih figura američkog konzervativizma 20. veka, u Politici je 1980, po njegovom izboru, tretiran kao „velika nepoznanica“, kako je svoj tekst o njemu naslovio bivši izveštač iz Amerike Miroslav Radojčić. Drugi naslov, objavljen 7. novembra 1980, glasio je „Sledeće pitanje: Koliko udesno“.

Devedesetih godina je intenzitet izveštavanja vraćen na prethodni nivo. Međutim, način prenošenja izbornih kampanja 1992. i 1996. donekle je iznenađujuć, imajući u vidu tadašnji međunarodni položaj Savezne Republike Jugoslavije. Veoma malo članaka o predsedničkim izborima u SAD na kojima je pobedio Bil Klinton napisan je kroz ovu prizmu, makar kada je reč o Politici.

Izveštavanje je bilo detaljno, ali se o aspektu sankcija i eventualnog uključivanja SAD u rat na prostoru bivše Jugoslavije pisalo komparativno malo, čak i u tekstu o Klintonovoj odbrambenoj politici Miroslava Lazanskog (8. novembar 1992).

Jedno od ređih pominjanja Klintonove pozicije po pitanju rata objavljeno je 29. oktobra u Politici.

Klinton je, inače, jedini od kandidata koji su u kampanju uključili i krizu na jugoslovenskom prostoru. Pre nekoliko nedelja kritikovao je Buša zbog neodlučnosti i tražio povećanu američku vojnu intervenciju u Bosni… Međutim, ima objašnjenja da je Klinton povukao ovaj potez više iz unutrašnjih potreba izborne bitke nego što bi, zaista, bio spreman da pošalje američke vojnike na balkansko ratište.

Večernje novosti bile su fokusiranije na ove aspekte u svom prenošenju izbora, mada su se njihovi tekstovi takođe vremenom pokazali kao previše optimistični. Povodom prve Klintonove pobede 1992. objavljen je tekst pod naslovom „Teško može biti gore: Da li će Klinton biti tvrđi prema Jugoslaviji od Buša“. A 1996. ocenjeno je da, nakon Klintonovog reizbora, perspektiva odnosa sa SAD „poboljšanje, a ne kvarenje“.

Izbori u 21. veku: Traženje „srpske veze“

Redovno traženje odgovora na pitanje koji kandidat više odgovara srpskim nacionalnim interesima javlja se nakon 2000. godine.

Tako je, na primer, Blic 22. oktobra 2004. godine objavio članak pod nazivom „Bitka za srpske glasove“ u kome prenosi pismo kandidata Demokrata Džona Kerija glasačima poreklom sa Balkana, u kojem se on zalaže za prijem svih država regiona u NATO i rešavanje kosovskog pitanja „što pre, ali u skladu sa Rezolucijom 1244“. Ipak, zaključeno je u ovom tekstu, Srbi su više za Džordža Buša, te da je u tu svrhu pokrenut i sajt serbsforbush.com.

Četiri godine kasnije na izborima je pobedio Barak Obama, a naslovne strane novina u Srbiji odmah su prenele da Srbija ima „svog čoveka“ u timu novog predsednika – šefa kabineta Rama Emanuela, člana Srpskog kokusa pri američkom Kongresu.

Ovaj demokrata… zapravo je jedan od onih koji su se zalagali da se osnuje telo koje bi radilo na jačanju i održavanju veza između Srbije i SAD… U jednom intervjuu u maju ove godine, naglasio je da će napisati rezoluciju koja podržava srpski narod. Ta rezolucija je izglasana, a Ram Emanuel je tom prilikom poslao poruku Američkog kongresa narodu Srbije: „Ne dozvolite da vas zaustavi metak koji je ubio Zorana Đinđića.
(
Večernje novosti, 8. novembar 2008)

Emanuel je relativno brzo napustio Belu kuću kako bi postao gradonačelnik Čikaga, a trenutno je ambasador SAD u Japanu.

Izbori 2008. bili su, do tada, najpropraćeniji ciklus u srpskoj štampi. Opadanje entuzijazma prema Baraku Obami, koje je potom nastupilo u Americi, može se, možda, uočiti i u broju naslova u srpskim medijima o izborima 2012, koji se prepolovio.

S druge strane, izbori 2016. doneli su pravu lavinu tekstova o izborima u SAD, i to posebno nakon što je postalo jasno da je na njima pobedio Donald Tramp. Osim elementa iznenađenja, Tramp je takođe percipiran kao donosilac promena. Postoje paralele sa pobedom Baraka Obame 2008. i Donalda Trampa 2016. u srpskoj štampi: u oba slučaja, štampani su feljtoni o njihovim biografijama i njihovim porodicama, analizirane su promene koje dolaze u svim aspektima: ekonomiji, spoljnoj politici, pre svega odnosu prema Rusiji, odnosu prema političkom establišmentu.

Tu je, naravno, bila i nezaobilazna „srpska veza“: „Dačić: Posetiće nas“ (Blic, 10. novembar 2016), „Srpska očekivanja od Trampa nerealna“ (Blic, 12. novembar), „Hteo da bude Karićev zet“ (Večernje novosti, 10. novembar), „Srbin u timu Donalda Trampa“ (Večernje novosti, 11. novembar).

Prenošenje američkih izbora u srpskoj štampi dobilo je svoj ustaljen oblik u poslednjih 20 godina, sa trendom rasta intenziteta izveštavanja. Ono što razdvaja trenutni stil od onog iz 20. veka jeste forma – senzacionalizam – i naglašeno oslanjanje na prizmu interesa Srba i Srbije u tumačenju celog procesa.

[1] Izbori 2020. godine nisu obrađeni jer izdanja novina iz tog perioda još prolaze obradu u arhivima korišćenim za ovo istraživanje.

[2]Treba napomenuti da Blic i Večernje novosti prestali da budu najtiražniji dnevni listovi u ovom periodu, ali njihovi naslednici, novoosnovani tabloidi, nisu uključeni u istraživanje zbog njihovog čestog kršenja Kodeksa novinara Srbije u pogledu Istinitosti izveštavanja.

[3]Izbori 2000. (Al Gor-Džordž V. Buš) zahtevaju još jednu metodološku napomenu. Oni su, kao što je poznato, završeni daleko kasnije nego inače, zbog spora oko rezultata i ponovnog brojanja glasova na Floridi. Pobednik je bio poznat tek sredinom decembra, a sve to vreme mediji u Srbiji su izveštavali o procesu njegovog utvrđivanja. Taj period nije stao u vremenski okvir za istraživanje, koji se završava nedelju dana nakon izbora. Međutim, umesto poslednja četiri dana (11-15. novembar), u uzorak je stavljen period 14-17. decembar, nakon što je postalo poznato da je Buš pobednik. To je urađeno jer ta vest uvek za sobom „povuče“ veći broj naslova (biografija kandidata, njegovi dalji potezi…), koji su 2000. izostali onda kada je trebalo da budu tu, nedelju dana nakon izbora.

 

 


O autoru:

Aleksandar Ivković

Aleksandar Ivković završio je međunarodne studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 2019. Istraživač je Centra savremene politike iz Beograda, a takođe radi kao urednik vesti i autor na portalu European Western Balkans.

Ko-autor je četiri godišnja izveštaja „Stanje demokratije u Srbiji“ u izdanju CSP, kao i dva godišnja Alternativna izveštaja o mladima Krovne organizacije mladih Srbije.

Po završetku Studija budućnosti Beogradske otvorene škole, jedan je od predavača na modulu „Pogledi ka Evropi“. Stažista je Evropskog parlamenta u Briselu u periodu oktobar 2020 – februar 2021, u Sekretarijatu za spoljne poslove.

IZVOR FOTOGRAFIJE:Pixabay