Uloga SAD u ekonomskim reformama vlade
Ante Markovića

Nakon smrti doživotnog predsednika SFRJ – Josipa Broza Tita, svim relevantnim političkim akterima u Jugoslaviji i van nje postalo je jasno da je postojeći model ekonomskog upravljanja državom neodrživ. Ideja trećeg puta između kapitalizma i komunizma, tzv. radničko samoupravljanje ili tržišni socijalizam kako su ga neki ekonomisti nazivali[1],  sredinom 1980-ih rezultovao je visokim stepenom inflacije, nemogućnošću Jugoslavije da servisira spoljni dug i zavisnošću od strane finansijske pomoći. Radikalne reforme koje je implementirala poslednja jugoslovenska vlada u periodu od 1989. do 1991. godine, predstavljale su poslednje pokušaje u cilju obezbeđenja  opstanka SFRJ.

Predsednik Saveznog izvršnog veća Jugoslavije, Ante Marković, lansirao je set tranzicionih reformi koje su se sastojale od 19 ekonomskih zakona i amandmana na jugoslovenski ustav. Ono što je razlikovalo ove reforme od svih prethodnih jeste što su za svoj finalni cilj imale napuštanje tržišnog socijalizma kroz uvođenje (insajderske) privatizacije preduzeća u društvenoj svojini i dopuštanje ulaska na tržište novim privatnim firmama. Konsekventno, njihov cilj je bio privredno uređenje po uzoru na SAD koje bi počivalo na principima tržišne ekonomije, slobodne trgovine i kapitalizma. Prirodno, ovakve promene skrenule su pažnju vašingtonske administracije i pružile prostor za podršku jugoslovenskoj vladi i jačanje saradnje dve države.

Česta zabluda prisutna u Srbiji jeste da su SAD aktivno radile na raspadu Jugoslavije, a prepričava se i uloga CIA-e u „razbijanju“ federacije po republičkim granicama. Međutim, tvrdnje o tzv. „tajnim planovima“ SAD da rasturi Jugoslaviju su istorijski neutemeljene, s obzirom na to da  ne postoje dokazi da su ovakvi planovi ikada postojali. Odatle proizilazi potreba da se ovakav istorijski nepotkrepljen narativ rasvetli činjenicama i baci novo svetlo na odnose SAD i Jugoslavije tokom mandata Ante Markovića. U ovom tekstu autor iznosi nekoliko ključnih argumenata i dokaza da su SAD igrale pretežno pozitivnu ulogu u očuvanju SFRJ u periodu mandata Markovića, te pružale podršku njegovim ekonomskim reformama.

Prvi argument odnosi se zapravo na finansijsku pomoć koja je iz SAD stizala u Jugoslaviju sve do juna 1991. godine, odnosno do izbijanja oružanog sukoba u SFRJ. Iako izvori o ukupnoj finansijskoj pomoći SAD za SFRJ u godinama pre raspada nisu u potpunosti dostupni, prema javno dostupnim podacima Stejt Departmenta i Američke agencije za međunarodni razvoj može se videti da je direktna pomoć stizala u Jugoslaviju redovno[2].  Jedini prekid finansijske pomoći desio se u maju 1991. godine kada su, usled pogoršanja stanja ljudskih prava na Kosovu, Sjedinjene Države obustavile pomoć SFRJ[3].  Međutim, isplata ekonomske pomoći je ubrzo nastavljena, već nakon nekoliko dana[4].  Ovo je takođe bio i važan signal za ekonomske reforme Markovića koje su uveliko bile u fazi implementacije. Ukoliko SAD zaista nisu podržavale celovitost SFRJ, i ukoliko su zaista za cilj imale raspad Jugoslavije, pomoć Jugoslaviji bi mogle da prekinu dosta ranije i usmere je na Sloveniju i Hrvatsku, što bi ubrzalo raspad. Kako se ovo nije dogodilo, već je federalna vlada uživala podršku i pomoć iz Vašingtona do samog kraja, nameće se zaključak da su Sjedinjene Države poštovale i podržavale celovitost SFRJ.

Drugi argument da su Sjedinjene Države bile podržavalac teritorijalnog integriteta i celovitosti Jugoslavije jeste i zvanična korespodencija i prijemi najviših državnih zvaničnika SAD koje je Ante Marković uživao. Tako je američki predsednik, Džordž Buš Stariji, lično ugostio jugoslovenskog premijera Markovića u Beloj kući 1989. godine i tom prilikom pozdravio reforme koje za cilj imaju orijentaciju ka slobodnom tržištu i izgradnju demokratskog pluralizma[5].  Buš je ovom prilikom izrazio njegovu „snažnu podršku jugoslovenskoj nezavisnosti, jedinstvu i suverenitetu“[6], dok je Marković, s druge strane zahtevao dodatnu finansijsku pomoć od SAD u iznosu od jedne milijarde američkih dolara u cilju podrške bankarskom sektoru u Jugoslaviji. Nažalost, iako su Marković i Jugoslavija u tom trenutku dobili verbalnu podršku, ova dodatna finansijska pomoć koja je bila očekivana je izostala u tom trenutku usled promenjenih geopolitičkih prioriteta SAD. Naime SAD se okreću Centralnoj Americi gde su u tom periodu već obezbedili veliku finansijsku pomoć Meksiku i izvršili invaziju na Panamu, pa je pitanje Jugoslavije ostavljeno po strani. Međutim, to ne znači da je Jugoslavija izgubila podršku, koja je, makar  verbalno, sve vreme bila prisutna.

Ovo nas dovodi do trećeg argumenta koji govori u prilog tezi da je Amerika pružala podršku opstanku SFRJ. To je činjenica da je javna podrška jugoslovenskom jedinstvu dolazila u više prilika i na više načina. Ne samo da su američki zvaničnici u javnim istupima isticali podršku SAD ka jedinstvu Jugoslavije[7],  već su javno podržale i program makroekonomskih reformi vlade Ante Markovića[8].  Bilo je jasno da je podrška reformama zapravo bila stub podrške celovitoj SFRJ, s obzirom da se bez sprovođenja reformi nije mogla očekivati ni podrška za celovitost Jugoslavije. Podrška reformama koje je predložio Marković bila je uslovljena takođe podrškom iznutra[9],  tačnije podrškom republičkih rukovodstava u Jugoslaviji s obzirom na kompleksan politički sistem koji je SFRJ imala. Tu kompleksnost možda je najbolje definisao Ratko Marković opisujući republike kao autarkične privredne celine, tj. nacionalne ekonomije koje su nakon 1974. sve više ličile na nezavisne države[10].  Iako je inicijalno podrška reformama postojala i od strane republičkih rukovodstava i predsedništva SFRJ, tokom 1991. godine ona je sve slabija imajući u vidu dezintegracione sile koje su uzele maha i postale nezaustavljive. Iako SAD predviđaju neminovan raspad SFJR već 1990[11],  one nastavljaju da je podržavaju zvanično sve do juna 1991. Ovo na neki način predstavlja i paradoks, imajući u vidu da su republička rukovodstva započela raspad federacije, tako da je američka administracija duže podržavala celovitost SFRJ od njenih sopstvenih lidera.

Četvrto, iako se može činiti najmanje bitno, ali kao što ćemo videti ne mora tako da bude, jeste činjenica da su eminentni američki stručnjaci u oblasti ekonomije bili savetnici Anti Markoviću i drugim članovima Saveznog izvršnog veća (federalne vlade). Džefri Saks, kao jedan od vodećih svetskih stručnjaka u oblasti ekonomskog razvoja i borbe protiv siromaštva, doktorand Harvarda i profesor na Univerzitetu Kolumbija, bio je angažovan kao savetnik premijeru Markoviću. Iako je ocenio da je „Jugoslavija jedan od najtežih izazova za političku i ekonomsku transformaciju u istočnoj Evropi“[12],  Saks je pristao da bude savetnik poslednje jugoslovenske vlade, sve do decembra 1991. godine, kada je Marković podneo ostavku. Posedovanje eminentnih savetnika svakako doprinosi jačanju kredibiliteta kabineta i njegovoj nameri da zaista sprovede reforme, posebno ako oni dolaze iz SAD. Uloga Džefrija Saksa ostaće upamćena kao veoma pozitivna u tržišno orijentisanim reformama u Poljskoj (1990), Sloveniji (1992) i Estoniji (1992), a Jugoslaviji ostaje žal za neiskorišćenim potencijalom i mogućnostima, kao i podrškom za reforme koju je Markovićeva vlada imala.

Kada uzmemo u obzir sve dosad analizirano, možemo zaključiti nekoliko stvari. Prvo, SAD su čvrsto, verbalno i finansijski podržavale jedinstvo Jugoslavije, može se reći više i duže nego neki od njenih najviše rangiranih partijskih i republičkih funkcionera. Iako su mogle i više da učine po pitanju opstanka Jugoslavije, činjenica je da je SAD nisu podrivale. Snažna verbalna podrška praćena je, ipak, ne tako opsežnom finansijskom podrškom. Međutim, i da je bilo drugačije, nema garancija da bi ishod bio drugačiji. Ante Marković predstavlja progresivnu političku ličnost toga doba, sa jasnim političkim, i pre svega ekonomskim planom reformi koji je uživao nedvosmislenu podršku, ne samo administracije u Vašingtonu, nego i šire, ali republička rukovodstva nisu imala sluha ni razumevanja za njegovu viziju Jugoslavije.

[1] Videti: Milica Uvalic, Serbia’s Transition: Towards a Better Future, Palgrave Macmillan, New York, 2010. и Saul Estrin, and Milica Uvalic, “From Illyria towards Capitalism: Did Labor-management Theory Tach Us Anything about Yugoslavia and Transition in its Successor States?”, Comparative Economic Studies, Volume 50, 2008, pp. 663-696.

[2] Podaci o direktnoj finansijskoj pomoći SFRJ za period 1985-1991, dostupno na: https://foreignassistance.gov/data#tab-query  (pristupljeno: 22.01.2022.)

[3]David Binder, “U. S., Citing Human Rights, Halts Economic Aid to Yugoslavia”, The New York Times, 19.05.1991. dostupno na: https://www.nytimes.com/1991/05/19/world/us-citing-human-rights-halts-economic-aid-to-yugoslavia.html (pristupljeno: 22.01.2022.)

[4]David Binder, “U. S. Resumes Aid It Suspended to Yugoslavia”, The New York Times, 25.05.1991. dostupno na: https://www.nytimes.com/1991/05/25/world/us-resumes-aid-it-suspended-to-yugoslavia.html (pristupljeno: 22.01.2022.)

[5]Nepoznati autor, “Yugoslav Premier Seeks U. S. Aid”, The New York Times, 14.10.1989, dostupno na: https://www.nytimes.com/1989/10/14/world/yugoslav-premier-seeks-us-aid.html (pristupljeno: 22.01.2022.)

[6]Nepoynati autor, “Bush Meets With Yugoslav Prime Minister”, AP News, 13.10.1989, dostupno na: https://apnews.com/article/827481841e71c573f509016b542a5306 (pristupljeno: 22.01.2022.)

[7]Jovan Milojevich, “Coercive Diplomacy as a Cause of War: Yugoslavia Revisited”, Journal of North American Society for Serbian Studies, Volume 29, Numbers 1-2, 2018, р. 44.

[8] David Dašić, „Neki unutrašnji i međunarodni aspekti krize i raspada Jugoslavije“ u: dr Branislava Knežić i dr Jovan Ćirić (ur.), 20 godina od razbijanja SFRJ, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2011, str. 159-182.

[9] Isto, str. 162.

[10] Ratko Marković, Ustavno pravo i političke institucije, IPD Justinijan, Beograd, 2006.

[11] Izveštaji američke Centralnoobaveštajne agencije (CIA) iz oktobra 1990. godine sa kojih je skinuta oznaka tajnosti 2006. godine navode da će Jugoslavija prestati da funkcioniše kao federacija kroz godinu dana, a da će se raspasti u roku od dve godine, “Yugoslavia Transformed: National Intelligence Estimate”, Director of Central Intelligence, NIE 15-90, 18.10.1990, str. 656, dostupno na: https://www.helsinki.org.rs/doc/Pub34%20NIE%2015-90.pdf (pristupljeno: 22.01.2022.)

[12] Marija Janković i Boško Hadžić, „Balkan i politika: Kako je srušen Ante Marković, poslednji premijer SFR Jugoslavije“, Bi-Bi-Si vesti  na srpskom, 28.11.2021, dostupno na: https://www.bbc.com/serbian/cyr/balkan-55365895    (pristupljeno: 22.01.2022.)

 

 


O autoru:

Miloš Pavković

Miloš Pavković rođen je 4. novembra 1994. godine u Beogradu, Republika Srbija. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Beogradu – OAS Politikologije 2017. Završio dva programa master studija – Zajedničke interdisciplinarne studije Jugoistočne Evrope na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i master studije političkih nauka na Centralnoevropskom univerzitetu u Beču (CEU).

Proveo je godinu dana usavršavajući se na Univerzitetu u Gracu, Austrija, kao stipendista Erazmus plus programa. Stipendista je Fonda za mlade talente za najbolje srpske studente u inostranstvu – „Dositeja“. Trenutno je angažovan kao istraživač u Centru za evropske politike (CEP) u Beogradu, a prethodno je radio kao spoljni istraživački saradnik Hermes instituta za međunarodne poslove, bezbednost i geoekonomiju u Atini, Centru za međunarodnu javnu politiku (CMJP) u Beogradu i Centru za slobodne izbore i demokratiju (CeSID) takođe u Beogradu.

Autor je više naučnih radova, stručnih tekstova i analiza na temu srpsko-američkih odnosa i drugih oblasti na engleskom, francuskom i srpskom. Pisao je za portal „Naša priča“ kao i sekciju o srpsko-američkim odnosima „Beogradskog modela američkog Senata“.

Oblasti interesovanja su mu međunarodna politika, hibridni sistemi, demokratija i demokratizacija, srpsko-američki odnosi, komparativna politika, EU i evropske integracije. Tečno govori engleski, a služi se nemačkim i francuskim jeziku.