Značaj podizanja Istočnoameričke eparhije na nivo Mitropolije

U nedeljama oko Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve (SPC), crkveni, medijski i društveni krugovi razmatraju predloge izmene Ustava SPC.

Nakon pet godina u Sjedinjenim Državama (SAD), a od skora baš na Istočnoj obali, u Vašingtonu, ideja o podizanju Istočnoameričke eparhije na nivo Mitropolije mi je posebno bliska. Ovu priliku koristim da se pridružim koncenzusu poznavaoca društvenih prilika u SAD da bi bilo izuzetno korisno po interese SPC, Republike Srbije i srpskog naroda da do takve promene i dođe. U ovom kratkom članku, izneo bih nekoliko razloga za takav simboličan, ali ipak praktično koristan korak.

Pre svega, treba napomenuti da ovom promenom korenitih i momentalnih promena za parohijane duž Istočne obale zapravo neće biti. Velikih izazova u eparhiji svakako ima, poput broja aktivnih vernika, finansija, obnove crkve Svetog Save u Njujorku, rešavanja pitanja crkve u Vašingtonu, i drugih, ali ova odluka ni na koji način ne bi produbljivala te probleme – na protiv, indirektno može doprineti rešavanju više njih. Najveća korist ovakve promene bila bi u sferi javne diplomatije, u kojoj crkva ima važan položaj u SAD, bez obzira na versko opredeljenje onih koji bi ovaj argument izneli ili analizirali.

Dalje, važno je objasniti suštinu promene u unutar-crkvenom, a zatim i opštem smislu. Mitropolita u SPC trenutno ima pet – beogradsko-karlovački, kao deo titule Patrijarha, i po jedan u svakoj bivšoj jugoslovenskoj republici. Titulom mitropolita crkveni velikodostojnici SPC ne dobijaju dodatne eparhije na upravljanje ili direktno podređene vladike, već se ta titula dodeljuje tradicionalno važnim geografskim upravnim jedinicama, a pogotovu onim sa velikim brojem „metropola“, odnosno gradova i urbanih sredina.

U razgovoru sa proto-namesnikom moje parohijske crkve Svetog Luke u Merilendu, dr Vasilijem Vranićem, zaključio sam da, sa stanovišta SPC, ova promena ne bi bila nimalo logistički, vremenski ili finansijski zahtevna, ili oduzela vreme od drugih važnijih izazova i projekata o kojima SPC odlučuje. Takođe, dr Vranić ističe da je „nepotrebno naglašavati da je uzdizanje Eparhije istočnoameričke na nivo Mitropolije u skladu sa kanonskim predanjem Crkve“, te da su takve promene praksa još od prvih Vaseljenskih sabora pre više od 15 vekova. Preciznije, treći kanon Drugog Vaseljenskog sabora iz 381. godine uzdiže Carigradsku eparhiju i rangira je po časti jednako crkvi Rima. Sabor, dodaje dr Vranić, izričito kaže da je razlog za takvu odluku što je Carigrad postao sedište „cara i Senata“, te da episkopu, u čijoj se eparhiji nalazi glavni grad, treba dodeliti shodne časti, jer on može na najbolji način da predstavlja interese cele Crkve pred vlastima  u centru moći.

Sa druge strane, o važnosti regije i brojem „metropola“ pod Istočnoameričkom eparhijom ne treba pisati mnogo. Dovoljno je spomenuti Vašington i Njujork, centre velikog broja najvažnijih političkih, ekonomskih, kulturnih i društvenih odluka SAD i sveta; Boston, kao poznati akademski centar; ali i druge gradove, poput Filadelfije i Majamija, u svakom od kojih takođe živi veliki broj srpskog stanovništva.

Kako je ova promena, dakle, simbolična, postavlja se pitanje šta bi prisustvo mitropolita umesto episkopa promenilo? Poput prisustva ambasadora umesto savetnika, ili premijera umesto ministra, takav verski predstavnik bi se kotirao utoliko više i imao dilomatski kapacitet visokopozicioniranog pregovarača, sa povoljnijim statusom za zastupanje interesa SPC, Republike Srbije i srpskog naroda u važnim institucijama SAD i sveta, uključujući i predstavnike vlasti i diplomatskog kora. Naravno, pre, a pogotovu nakon, ove promene, neophodan je neprestani aktivni rad i ispunjavanje jasno utvrđenih ciljeva budućeg Mitropolita, kao i odgovornost i transparentnost pred relevantnim crkvenim vlastima i vernicima, te građanima Srbije. Osim toga, prisustvo Mitropolita iskazuje poštovanje zemlji-domaćinu, pa bi u smislu javne diplomatije i građenja dobrih odnosa ovaj korak imao pozitivan odjek i pokazao spremnost na produbljivanje saradnje.

Radi poređenja, Vaseljenska, Antiohijska, Ruska, Rumunska i Bugarska crkva, kao crkve sa dijasporskim prisustvom u SAD poput Srpske, su sve predstavljene mitropolitom ili arhiepiskopom. Na pitanje šta bi trebalo da versko lice – SPC ili ma koje druge organizovane verske organizacije – radi u Svetskoj Banci, Kongresu ili Ujedinjenim Nacijama, ni ne treba odgovarati u okvirima ove rasprave. Ukoliko se američka i svetska politika vode na takav način, gde se mišljenje visokih crkvenih predstavnika i te kako uvažava, SPC, Republika Srbija i srpski narod mogu samo da budu na dobitku prisustvom mitropolita umesto episkopa.

U zaključku, želeo bih da ponovim da na pitanje podizanja Eparihije istočnoameričke u rang Mitropolije treba gledati kao bitan strateški cilj – nadam se prvi u nizu, koji će ojačati ugled i poziciju istovremeno SPC, Republike Srbije i srpskog naroda u SAD i svetu.

Strahinja Matejić