Od Monroa do Vilsona (II): Srpska štampa o predsedničkim izborima u SAD 1817-1916.

Od kratkog, „telegrafskog“ saopštavanja rezultata predsedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama prve polovine 19. veka, došlo se do prvog prenošenja govora iz kampanje 1860-ih, pa prvog detaljnog opisa političkog konteksta 1870-ih, ustaljivanja izveštavanja o glavnim temama u kampanji 1880-ih, svih elemenata koji će kasnije morati da se „u paketu“ prenose kada je reč o izborima u SAD. Poslednja decenija 19. i prva decenija 20. veka donele su detaljnije tekstove.

Nepotpun mozaik, ali dovoljan da se mogu nazreti glavni politički trendovi – tako se može opisati prvih 100 godina izveštavanja štampe na srpskom jeziku o predsedničkim izborima u SAD, od 1817. do 1916.

„Pozlaćeno doba“ u novosadskim novinama

Novosadski listovi Zastava i Branik koji su, nakon rascepa Miletićeve Srpske narodne slobodoumne stranke na radikalnu i umerenu struju zastupali stavove jedne, odnosno druge strane, detaljno su prenosili predsedničke izbore u Americi u poslednje dve decenije 19. veka, eri poznatoj kao „pozlaćeno doba“ (gilded age).

U ovim listovima javljaju se analize tema koje su delile biračko telo, počevši od izbora 1888. Prema tekstu iz Zastave od 30. oktobra 1888, uzrok poraza demokrate Klivlenda bila je tema koja će se vraćati da progoni američke predsedničke kandidate i mnogo kasnije – zalaganje za slobodnu trgovinu.

„…Amerika se čuvala do sad od stranih proizvođača đumručnom zaštitom. Nema sumnje, da je ona mogla samo tim načinom da podigne svoju industriju do dosadanjeg stepena savršenstva, jer strani proizvodi ne mogoše da konkurišu amerikanskim, pošto su oni prvi imali da plaćaju đumručinu. Svakoj mladoj industriji dobro je došla zaštita…

Dosadanji predsednik Klevlend hteo je da smanjuje đumručinu, pa da je vremenom ukine, ali s tim je stekao sebi sve moguće fabričare i proizvođače za neprijatelje, a stekao je sebi za neprijatelje i radnike, koji misle da će njihova nadnica biti jeftinija, ako se puste strane robe bez đumruka u Ameriku.“

Daleko značajniji predsednički izbori održani su 1896. godine, kada je glavna tema u kampanji bila osnova za emisiju novca – da li će to ostati zlato, za šta se zalagao republikanski kandidat i pobednik izbora Vilijam Makinli, ili bi trebalo uvesti i srebro, što je podržavao energični Vilijam Dženings Brajan, sa čijom je nominacijom populistička struja odnela prevagu u Demokratskoj partiji.

„Izborna borba se kretala oko pitanja čisto ekonomskoga, naime oko pitanja zlatne vrednosti, koju zastupa kandidat republikanske Mak-Kinlej i bimetalizma (slobodnoga kovanja srebra) što ga hoće kandidat demokratske stranke Brajn. Mak-Kinlej je privrženik prohibitivne carine, u prilog velike industrije, premda će republikanska većina jedva biti tako velika, da bi mogla do krajnosti izvesti svoje namere“,
preneo je Branik 26. oktobra 1896.

Iste ove novine su na sledećim izborima, 1900. godine, na kojima su Makinli i Brajan još jednom bili protivkandidati, sa istim ishodom, otišle korak dalje u prenošenju izbora u Sjedinjenim Državama – posvetili su im četiri stupca na naslovnoj strani od 26. oktobra 1900. U tekstu su ponovo analizirani stavovi kandidata o ekonomskim pitanjima i spoljnoj politici, a naročita pažnja posvećena je trustovima, koji su u to vreme bili značajna tema u američkom političkom životu. Druga polovina teksta donosi još jednu novinu: predviđanje šansi kandidata.

„U početku izborne borbe se republikanci osećali i suviše pouzdani, oslanjajući se na fakt, da je za vreme Mak Kinlijeva predsedništva blagostanje u zemlji poraslo; ali Brajen, svojim neumornim trudom oko dolce plebe uspeo je da privuče mnoge od Mak Kinlijevih pristalica na svoju stranu“, prenose novine.

Branik je, na kraju, tačno pogodio:

„Kraj sveg neumornog agitovanja demokratske stranke i njena vođe Brajena, Mak Kinli ima više izgleda, a njegov izbor bilo bi ono manje od dva zla. Bez sumnje se predsednički ugled, koji je Linkoln, Grent i Klivlend značajno podigao, u poslednje vreme dosta smanjio…“, zaključuje se.

„Republikansko i demokratsko pivo“

Detaljni – i vrlo slikoviti – opisi same predizborne kampanje u SAD stigli su u sprske medije početkom 20. veka. Politka 23. oktobra 1908. godine prenosi: „u Američkim Sjedinjenim Državama izvršen je u utornik izbor predsednika republike“. Za naslednika Teodora Ruzvelta izabran je republikanac Vilijam Hauard Taft.

„U prošli utornik vladalo je od 7 časova izjutra u Sjedinjenim Državama Severne Amerike uzbuđenje, koje može da ceni samo onaj, koji je kad god i sam učestvovao u izboru predsednika američke republike.

U svakoj varoši, svakom selu, svakom zaseoku čine se poslednji očajni napori da se „poturi“ partijski kandidat. Ulice pune zastava ukrašene slikama kandidata, omnibusi puni muzikanata koji sviraju bez prestanka, omladina u povorkama vrvi kroz ulice, i ratni veterani sa ordenima i „primamljivači“ u zastavama okićenim fijakerima i – besplatno pivo.

Besplatno pivo! Naročito u istočnom kraju Njujorka vidi se na svakih nekoliko koračaja velika, drečećim bojama namalana slika: „Besplatni ručak i besplatno pivo!“

I tu se tiska masa sveta. Ponekad je nemoćno, makar i približiti se samo takvoj krčmi. Trotoar je isto tako pun kao i lokal; pozornici i ne pokušavaju da ih raskrčuju. Svuda i napolju i unutra pije se pivo iz ogromnih časa. A tu se pogađa i zaključuje „posao“, građaninu se trpa izborna lista u jednu ruku a dolar u drugu. Razume se, da to ne biva pred očima sviju.

Pri tom ima ovih dana „demokratskih“ i „republikanskih“ krčama. I prema tome, kako će česni građanin, kome je više stalo do dolara nego do politike, glasati za Brijana ili za Tafta, pije republikansko ili demokratsko pivo“, ilustruje čitav događaj Politika.

Međutim, tu postoji „kvaka“, objašnjava list. Kako se može sa sigurnošću utvrditi ko je za koga glasao?

„Ta stvar ima i svojih komičnih strana. Ima ljudi, koji se pre podne džabe napiju demokratskog a posle podne republikanskog piva, a razume se na obe strane prime i po uobičajenih 5 dinara mita – a onda odu i glasaju za sasvim trećeg kandidata. Jer izbor je apsolutno tajan“, podseća Politika.

Vilijam Taft izabran je za predsednika na krilima mandata Teodora Ruzvelta, koji ne samo da je značajno promenio položaj Amerike u svetu, već i „imidž“ predsedničke funkcije. Ruzveltov izbor 1904. novoosnovana Politika stigla je tek da pomene.

Slična je situacija sa izborima 1912. koji su održavani u jeku balkanskih ratova, a izveštaji sa ratišta dominirali su svim listovima na srpskom jeziku. Zbog toga je izbor Vudroa Vilsona, u inače značajnim izborima 1912. kada su Ruzvelt i Taft podelili republikansko glasačko telo, preneta samo u najkraćim crtama.

Godine 1916, međutim, stigao je detaljan izveštaj o izborima, u Srpskim novinama štampanim u izbeglištvu na Krfu. Naslovna strana broja koji je izašao 3. novembra 1916. donosi tri stupca o novom predsedniku SAD – Čarlsu Ivansu Hjuzu. Novi predsednik, republikanac, stajalo je u novinama, germanofob je, i može se očekivati da će se „najkorektnija politika prema Saveznicima“ (Antanti) nastaviti.

U pitanju je, naravno, bila greška. Te godine, kao i 1912, pobedu je odneo Vudro Vilson. Srpske novine verovatno su preuzele izveštaje prvih izdanja nekih novina koje su, i u Sjedinjenim Državama, Hjuza proglasile kao pobednika. U narednim brojevima Srpskih novina nije ispravljena ova greška, već je samo nastavljeno da se izveštava o aktivnostima predsednika Vilsona, pre svega u kontekstu američko-nemačkih odnosa u predvečerje ulaska SAD u Prvi svetski rat.

Vilson je na kraju zaista tesno došao do pobede – 277 prema 254 elektorska glasa – ali je u martu 1917. otpočeo svoj drugi predsednički mandat koji će, kako se ispostavilo, biti presudan i za tok rata i za srpsko-američke odnose. Srbiji nije bilo zamereno što su ga, u tom trenutku, njene najstarije novine proglasile gubitnikom izbora 1916.

Kraj Prvog svetskog rata doneće ne samo krupne političke promene već i profesionalizaciju izveštavanja o predsedničkim izborima na srpskom jeziku. Više neće biti „pukotina“ u izbornim godinama, a drugi vek izveštavanja o američkim izborima, od 1920. do 2020, biće materijal za podrobniju analizu.

 

 


O autoru:

Aleksandar Ivković

Aleksandar Ivković završio je međunarodne studije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 2019. Istraživač je Centra savremene politike iz Beograda, a takođe radi kao urednik vesti i autor na portalu European Western Balkans.

Ko-autor je četiri godišnja izveštaja „Stanje demokratije u Srbiji“ u izdanju CSP, kao i dva godišnja Alternativna izveštaja o mladima Krovne organizacije mladih Srbije.

Po završetku Studija budućnosti Beogradske otvorene škole, jedan je od predavača na modulu „Pogledi ka Evropi“. Stažista je Evropskog parlamenta u Briselu u periodu oktobar 2020 – februar 2021, u Sekretarijatu za spoljne poslove.