Srbija do Milvokija: Škola „Sveti Sava“ – srpski jezik i kultura u melting-pot okruženju

Ovaj tekst predstavlja poslednji deo trilogije „Srbija do Milvokija…“, čiji se osnovni fokus ogleda u istraživanju uloge milvoške parohije u kreiranju institucija i tradicija koje su od značaja za zajednicu lokalnih Srba. Kako je bliže pojašnjeno u prethodnim člancima, crkva Svetog Save organski je povezana sa Američko-srpskom dvoranom, multifunkcionalnim mestom svetovnog karaktera koje je decenijama predstavljalo lokalnu atrakciju (do iznenadnog gašenja 2021. godine), kao i Pravoslavnom školom „Sveti Sava“, obrazovnom ustanovom namenjenoj školovanju dece srpskog porekla (Petrović, 2022). U ovom tekstu biće predstavljen razvojni proces, misija i aktivnosti navedene škole (u daljem tekstu takođe: ), kao i njen doprinos u očuvanju identitetskih karakteristika lokalnih Srba.

 

Jedan od naših osnovnih ciljeva u „Svetom Savi“ jeste da obezbedimo da učenici ostvare akademski, duhovni i emotivni rast. Naš je cilj da nakon izlaska iz Škole oni budu upotpunjeni, produktivni građani, koji služe za primer drugima.
Božica Jevtić, direktorka Škole (St. Sava School, 2022).

 

Pravoslavna škola „Sveti Sava“ ubraja se među najstarije privatne srpske obrazovne ustanove u Sjedinjenim Američkim Državama, koja u kontinuitetu funkcioniše duže od dve decenije. Škola je zvanično otpočela s radom 1997. godine (Encyclopedia of Milwaukee, 2022). Oformljena je na crkvenom posedu, par stotina metara severoistočno od parka Lajons (Lyons Park), gde se nalaze još dva značajna objekta (svetosavska crkva i Američko-srpska dvorana). Deci od starijeg vrtićkog i predškolskog uzrasta do osmog razreda PŠ nudi obrazovanje na pravoslavno-hrišćanskim osnovama, uz elemente srpske kulture i brojne vannastavne aktivnosti, zahvaljujući čemu je vremenom privlačila sve više polaznika (St. Sava School, 2022). Glavni deo Škole smešten je u zgradi koja datira iz 1972. godine, gde se nalaze moderno opremljene učionice i menza, dok se u drugoj zgradi novijeg datuma – koja ima ulogu kulturnog centra – nalaze kancelarije i sporedne prostorije (Kovačević, 2019). U februaru 2022. godine svečano je obeležena dvadesetpetogodišnjica rada POŠ, nastupom horskih sekcija iz PŠ, kao i gostiju sa svetosavske akademije iz Čikaga (St. Sava Official Facebook Page, 2022). Saradnja između dve ustanove iz gradova koji sadrže brojnu i uticajnu srpsku zajednicu blagotvorna je za nastojanja da se neguje sećanje na poreklo i srpsku kulturu u severozapadnom delu Sjedinjenih Američkih Država.

Iako je PŠ mala ustanova (posebno za jednu američku gradsku sredinu), ta činjenica ne umanjuje njene uspehe i doprinose u lokalnim okvirima. Naprotiv. Relativno mali broj učenika pruža veće mogućnosti za individualni rad i praćenje napretka u tom pogledu. Među utiscima na portalu posvećenom lokalnim školama, jedan roditelj s neskrivenim zadovoljstvom navodi da je četvoro dece uspešno pohađalo PŠ, i da je za svako „pokazana briga i pažnja koju samo mala hrišćanska škola može da ponudi“ (Great Schools, 2014). Takvi utisci govore u prilog reputaciji PŠ kao svojevrsnog mikrokosmosa u američkoj sredini gde se neguju porodične i pravoslavno-hrišćanske vrednosti, gde postoji direktan i podsticajan odnos sa nastavnicima i gde se ulažu značajni napori u intelektualno i drugo sazrevanje dece.

Među ciljeve i misiju PŠ „Sveti Sava“ ubrajaju se nastojanja da se pruži najkvalitetniji obrazovni program, uz negovanje duhovnog, moralnog i intelektualnog potencijala, podsticanje prirodne znatiželje, zagovaranje hrišćanskih principa, poštovanja i odgovornosti, uz pomoć posvećenih učitelja koji rade u skladu s visokim obrazovnim standardima (Parent/Student Handbook, 2022, p. 4). Među važne instance u funkcionisanju ustanove spadaju: Školski odbor (telo sačinjeno od dobrovoljaca koji nadziru rad ustanove, zvanično podređeno Crkvenom odboru svetosavske crkve), nastavno i drugo osoblje, direktor i Roditeljsko-nastavnička organizacija (čiji je primarni cilj organizovanje donatorskih skupova i prikupljanje dodatnih sredstava za rad PŠ) (Parent/Student Handbook, 2022, p. 5). Kako navodi članica Crkveno-školskog odborа Tatjana Veleušić, od svega sedmoro polaznika pri osnivanju PŠ 1997. godine, u toku protekle decenije broj učenika dostizao je između 80-95 (Kovačević, 2019). Rast broja đaka može se objasniti konsolidovanjem rada te ustanove, ali i dobrim programom, kao i ostvarenim rezultatima učenika. Škola ponosno ističe da prema rezultatima standardizovanog testa za procenu čitanja  (STAR – Standardized Test for the Assessment of Reading) njeni učenici postižu rezultate koji su i do 95% iznad proseka u matematici, a 90% iznad proseka za engleski jezik u odnosu na referentne vrednosti za državu Viskonsin, što se može pripisati mogućnostima pohađanja napredne nastave (pored literature, kao i robotike, za koje takođe postoji ta opcija) (St. Sava Official Facebook Page, 2022). Ovi podaci govore ne samo da se u PŠ znanja usvajaju na vrlo uspešan način, već i da su ta znanja održiva i da pokazuju svoju vrednost i na višim nivoima obrazovanja.

 

Učeni smo disciplini i kritičkom razmišljanju, koje smatram za dva najvažnija kvaliteta koja su mi pomogla do sada. Pored akademskog razvoja, duhovnost i moja povezanost sa Bogom uticale su na formiranje morala, vrednosti i ideala do kojih danas držim.
Mirko Sever, nekadašnji učenik Pravoslavne škole ,,Sveti Sava” (St. Sava School, 2022)

 

Što se tiče nastavnog osoblja, uglavnom se radi o pripadnicima američke nacionalnosti, s tim da ima i srpskih nastavnika s prostora bivše Jugoslavije (Kovačević, 2019). Studijski program usklađen je sa standardima obrazovne politike matične države (Viskonsin), a svi udžbenici i nastavna sredstva potiču od renomiranih američkih i srpskih izdavača. Učenici borave u školi u intervalu od 8 do 15:30 časova, računajući i dve duže pauze u ukupnom trajanju od sat vremena, a posebno usmereni časovi obuhvataju: religiju (triput nedeljno, uz sveštenika i razrednog nastavnika), liturgiju petkom i povremeno drugim danima, srpski jezik (dva termina nedeljno, kroz čitavu osnovnu školu), primenjenu matematiku (dvaput sedmično), svetsku istoriju (svake nedelje), umetnost (jednom nedeljno), muziku (jednom do dvaput sedmično), hor i fizičko vaspitanje (po jedan termin nedeljno); takođe, predviđeno je i pohađanje crkvene službe svake sedmice (Parent/Student Handbook, 2022, p. 10). Imajući u vidu da se radi o školi koja se nalazi na tlu SAD i koja je integrisana u američki sistem obrazovanja, engleski predstavlja primarni nastavni jezik. Srpski jezik se izučava nekoliko sati nedeljno i ohrabruje se njegova upotreba kroz različite aranžmane. U tom pogledu, važna je i saradnja sa milvoškim svetosavskim hramom, ne samo u smislu realizacije pojedinih aktivnosti u školi, već i onih vannastavnih, budući da je Crkva povezana sa brojnim sekcijama i klubovima koji nude mogućnost učešća građanima srpskog porekla (kako mlađih, tako i starijih starosnih dobi). Pored toga, Škola redovno organizuje naučni sajam, gde učenici imaju priliku da predstave svoje istraživačke projekte, a sprovode se i posete ustanovama kulture, preduzećima itd, kako bi se đaci upoznali sa tržištem rada.

Pored navedenih obaveznih i izbornih predmeta, u ponudi su i horska i dramska sekcija, uz predstavu koja se održava svake godine, a u čijoj realizaciji učestvuju svi učenici. Obično se radi o mjuziklima koji se organizuju tokom jesenjeg perioda. U poslednjih nekoliko godina roditelji su bili u prilici da gledaju decu kako glume u komadima poput ,,Čarobnjaka iz Oza”, ,,Moje pesme, moji snovi” i sl. (St. Sava School, 2022). U decembru 2021. godine, đaci su učestvovali u predstavi inspirisanoj ,,Božićnom pričom” Čarlsa Dikensa, na engleskom jeziku, uz pojedine srpske elemente poput jezičkih fraza, folklora itd. (Žigić, 2021). Adaptiranje određenih delova komada tako da sadrži i aspekte srpske kulture predstavlja interesantan način za povezivanje dva etnosa u datom kontekstu, pored toga što je podsticajno za učenje i upotrebu srpskog kao (drugog) jezika kod đaka.

Takvi projekti odražavaju jedan od najvažnijih razloga zašto se roditelji opredeljuju da svoju decu upišu u PŠ: da ostanu u kontaktu sa svojim poreklom. Jedan roditelj navodi primer kćerke koja je, kao rezultat posebnog pristupa i napredne nastave u PŠ, ne samo u najužem izboru za đaka generacije u srednjoj školi, već je i generalno dosta bliža srpskoj kulturi i zajednici (Great Schools, 2020). Iz perspektive roditelja, izlaganje takvim uticajima naročito je važno u ranom životnom dobu, kada se neguju interesovanja i utemeljuju znanja iz različitih oblasti, uključujući i ona koja se tiču identitetskih aspekata. Očuvanje jezika, religijske pripadnosti i svest o srpskim kulturološkim, društvenim i istorijskim karakteristikama predstavljaju važne stavke za očuvanje svesti o poreklu, a PŠ i Crkva u svom svakodnevnom radu zagovaraju značaj tih elemenata. Razlozi za to nisu samo teološke ili patriotske prirode, već i zbog činjenice da očuvanje lokalnog srpskog identiteta predstavlja osnovni preduslov za dalji rad i razvoj tih važnih lokalnih ustanova.

Međutim, veliki izazov u funkcionisanju ove interesantne škole predstavljaju migracije, zbog čega su rukovodioci ustanove povremeno zabrinuti za dugoročnu perspektivu opstanka. Selidbe polaznika škole u druge krajeve Viskonsina ili Sjedinjenih Američkih Država nisu blagotvorne za održavanje brojnosti lokalne srpske zajednice, iako broj polaznika u prethodnom periodu jeste bio na adekvatnom nivou (Kovačević, 2019). Dodatni izazov predstavlja amerikanizacija, tj. značajna izloženost toj kulturi, na štetu srpskog jezika, kulture i identiteta. Na nivou Amerike, Srbi se smatraju vrlo dobro integrisanima u širu populaciju (Stevanović, 2014, p. 133). Ta se činjenica neretko nepovoljno odražava na perspektivu očuvanja identitetskih osobina i sećanja na srpsko poreklo.

Čarls Vord (Charles Ward, 1976, p. 158) je još pre nekoliko decenija u istraživanju (doduše, na osnovu dosta ograničenog uzorka) zaključio da (već) treća generacija Srba u Milvokiju uglavnom više nije koristila srpski jezik. Na sličnom tragu, Debora Pedžet (Deborah Padgett, 1981, p. 128) navodi da se u trećoj generaciji uočava značajno prisustvo ,,simboličke etničke pripadnosti”, koja se ogleda u manjoj povezanosti sa institucijama, a većoj naklonosti ka etničkim simbolima, tradicijama i praksama koje je jednostavno održavati ili praktikovati. To znači da se u trećem kolenu milvoških Srba identifikuje manji prostor za delovanje institucija poput PŠ i Crkve, osim možda na povremenoj bazi (npr. praznična bogosluženja, venčanja, pogrebi i sl). U tom smislu, s jedne strane nalaze se amalgamske tendencije kojima se odlikuje američko društvo, a koje snagom raznih društvenih, ekonomskih i drugih procesa vode postepenom gubitku identitetskih karakteristika doseljenika i njihovih potomaka. S druge strane se nalaze akteri poput Crkve i PŠ koji nastoje da očuvaju identitetske crte barem u meri da postoji svest o povezanosti sa srpskim jezikom, pravoslavljem, hrišćanskim i tradicionalnim vrednostima. To predstavlja vrlo zahtevan zadatak, imajući u vidu i ograničenu veličinu zajednice i resursa svetosavske parohije, posebno u kontekstu izuzetno brojnog i ekonomski razvijenog američkog društva.

Međutim, u ovom trenutku situacija ne deluje loše za lokalna nastojanja Crkve i PŠ. To je delimično posledica i činjenice da se srpska zajednica u poslednjih nekoliko decenija brojčano uvećala. Prema rečima članice Školskog odbora Tatjane Veleušić (koja se i sama devedesetih godina doselila u Milvoki iz BiH), dominantan deo đaka potiče iz porodica koje su se doselile sa Balkana u poslednjih nekoliko decenija, što pojednostavljuje aktivnosti u školi (zbog njihovog znanja srpskog jezika), ali i blagotvorno utiče na decu starijih doseljenika koja u kontaktu s tim đacima unapređuju svoje sopstvene jezičke veštine (Kovačević, 2019). Na tom konkretnom primeru se može videti kako doseljavanje novih pripadnika srpske zajednice ima dvostruko pozitivan uticaj: (1) za ekonomsko-razvojnu perspektivu funkcionisanja ustanova poput PŠ; (2) za identitetsku perspektivu – koja se neguje kako kroz ustanove i tradicije, tako i kroz kontakte sa potomcima starijih doseljenika.

Protojerej-stavrofor Dragan Veleušić navodi da je Crkva svojevremeno pomogla dolazak preko 350 porodica iz ratom razorenih područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske, organizujući privremeni smeštaj i druge načine podrške, što je, kako je istakao starešina svetosavskog hrama ,,dužnost” te ustanove kao ,,majke, koja prima i okuplja ljude” (Kovačević, 2019). U tom smislu, dok je ratna tragedija za brojne lokalne Srbe podrazumevala progon ili napuštanje domovine, Crkva Svetog Save je pružala aktivnu podršku za omogućavanje novog početka na drugoj strani sveta, u Milvokiju – gradu sa istorijski prisutnom srpskom zajednicom. Direktnom i kontinuiranom podrškom u periodu kada su brojne porodice bile bez sredstava i bez krova nad glavom, Crkva je zadobila trajnu naklonost mnogih lokalnih Srba. Ta naklonost se ispoljila i tako das u brojni novi doseljenici odlučili da svoju decu upišu u PŠ i na taj način prodube povezanost sa Crkvom kao važnim akterom u njihovim životima. S druge strane, osnivanje i funkcionisanje škole, koje se podudarilo s poslednjim talasom migracija koje traje od ere jugoslovenskih ratova naovamo, predstavlja vrlo važan korak u nastojanju da deca iseljenika zadrže kontakt sa svojim etničkim poreklom.

Pravoslavna škola ,,Sveti Sava”, kao ustanova obrazovana od strane milvoške svetosavske crkve, nastoji da kombinuje obavezne aspekte studijskog programa američkih škola sa vrednostima istočnog hrišćanstva, u nastojanju da mlade američke Srbe osnaži ne samo u obrazovnom smislu, već i u moralno-duhovnom, kao i identitetskom pogledu. U svom radu, Škola integriše nekoliko aspekata (američki standardi osnovnog obrazovanja, pravoslavno hrišćanstvo, negovanje sećanja na srpsko poreklo), kako bi pružila mogućnost lokalnim Srbima da dobiju što više ,,od oba sveta” (prim. aut): učenje prema američkom sistemu, uz negovanje svesti o identitetskoj posebnosti. U tom pravcu, pravoslavna škola i Crkva Svetog Save deluju sinergijski i time nastoje da ojačaju pretpostavke za očuvanje povezanosti sa matičnim etnosom. S druge strane, preduslov za takvo delovanje jeste postojanje brojčano jake i održive srpske zajednice na području Milvokija. Uprkos značajnim izazovima poput asimilacije i migracija u druge krajeve SAD, srpska zajednica je kroz nekoliko doseljeničkih talasa (uključujući i aktuelni, koji traje od devedesetih godina naovamo) dostigla brojno stanje koje – barem za sada – obezbeđuje funkcionisanje Crkve i Škole, kao aktera u očuvanju njihovog identiteta u američkoj domovini.

 


O autoru:

Miloš Petrović

Miloš Petrović je naučni saradnik u Centru za evroatlantske studije Instituta za međunarodnu politiku (IMPP) i privredu i gostujući predavač na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu.

Različite nivoe obrazovanja i s time povezane aktivnosti, pored Srbije, sprovodio je u SAD, Austriji, Češkoj i Nemačkoj. Njegovo radno iskustvo obuhvata angažman u neprofitnom sektoru, domenu nauke i visokog obrazovanja.

Sekretar je naučnog časopisa ,,Međunarodni problemi” u izdanju IMPP. Autor je dve naučne monografije i više desetina radova u domenima međunarodnih odnosa, evropskih studija i savremene istočnoevropske istorije.