Počeci ekonomske saradnje Srbije i SAD: uspostavljanje i razvoj ekonomskih odnosa do Velikog rata (1881−1914)

Viševekovna borba srpskog naroda protiv Osmanskog carstva uspešno je privedena kraju 1878. godine na Berlinskom kongresu, kada je odlukom velikih evropskih sila Kneževini Srbiji priznata državna nezavisnot. Sticanjem suvereniteta Srbija je stekla mogućnost da autonomno uređuje diplomatske odnose sa drugim zemljama, kao i da zaključuje trgovinske ugovore u skladu sa sopstvenim interesima. Već naredne godine Srbija je zaključila nekoliko trgovinskih konvencija, koje su, s obzirom da je u privrednom smislu spadala u red siromašnijih zemalja Evrope, bili od malog značaja. U to vreme 90% trgovinske razmene odvijalo se sa susednom Austrougarskom i Turskom, te su otuda ovi prvi ugovori imali isključivo politički značaj. Premda mala balkanska država, okružena Habzburškom i Osmanskom imperijom, Kneževina Srbija je ovim sporazumima počinjala da hrabrim koracima izgrađuje svoj međunarodni status.

Uspostavljanje diplomatskih i trgovinskih odnosa Srbije i Sjedinjenih Američkih Država odigralo se na samom početku 80-ih godina 19. veka. SAD su u godinama posle Berlinskog kongresa počele da vode aktivniju politiku na evropskom kontinentu. Razlog za to nalazio se u činjenici da sa američka privreda usled procesa industrijalizacije nalazila u velikom uzletu, te su stoga američki privredni krugovi tražili mogućnost da viškove industrijske robe plasiraju na strana tržišta. Diplomatska služba SAD igrala je značajnu ulogu u privrednoj ekspanziji, jer su njene diplomate u Evropi i svetu bile na određeni način i trgovinski agenti, koji su ispitivali potencijale lokalnih tržišta. Jedan od takvih bio je Džon Kason (John Kasson), američki poslanik u Beču, koji je predložio Stejt Departmentu da uspostavi konzularne odnose sa Srbijom. Ključni argument DŽ. Kasona bio je porast potražnje industrijskih proizvoda, koji su se do tada gotovo isključivo uvozili iz Habzburške monarhije. Kasonova inicijativa je urodila plodom i konzularni odnosi su uspostavljeni potpisivanjem zvaničnog dokumenta pod nazivom „Konvencija između njegovog visočanstva knjaza srpskog i Ujedinjenih Država Američkih, koja određuje prava, imunitete i privilegije konsularnih agenata“. Neposredno po sklapanju diplomatskih odnosa Kason je dobio odrešene ruke da sa srpskom vladom pregovara o zaključivanju trgovinskog ugovora. Nacrt trgovinskog ugovora zasnivao se na pravu najpovlašćenije nacije i liberalnih koncepcija koje su tada bile na snazi u većem delu sveta. Iako su neke odredbe naišle na kritiku predsednika vlade Jovana Ristića, tekst je Kasonovom predusretljivošću ubrzo usaglašen, a time su se stekli uslovi da sporazum bude zaključen. Međutim, oba aktera srpsko-američkih pregovora nisu dočekala da pomenuti pregovore dovedu do kraja. Vladu Jovana Ristića smenila je naprednjačka vlada Milana Piroćanca, te je srpsku stranu po ovlašćenju nove vlade nastavio da zastupa Čedomilj Mijatović, dok je novi akter pregovora sa američke strane postao Judžin Skajler (Eugene Schuyler), novi generalni konzul SAD u Bukureštu. Oni su 28. juna 1881. parafirali usaglašeni tekst Trgovinskog ugovora i Konzularne konvencije, da bi ta dva dokumenta zvanično potpisali 2. oktobra 1881. godine. Svi članovi ovog bilateralnog trgovinskog ugovora pisani su u duhu ekonomskog liberalizma i zasnivali su se na klauzuli najvećeg povlašćenja i reciprociteta. Ovi principi nedvosmisleno svedoče da su SAD priznale Srbiji pravo na saradnju na potpuno jednakoj osnovi, kao što je to važilo za svaku drugu nezavisnu i međunarodno priznatu državu, kada je u pitanju bilateralna saradnja u oblasti trgovine.

Ratifikacija sporazuma sa srpske strane sprovedena je u Narodnoj skupštini 3. februara 1882. godine, dok je Senat američkog Kongresa to učinio, bez prethodne debate i eventualnih amandmana, 5. jula iste godine. Ovim je započela ekonomska saradnje jedne male evropske države, dominantno agrarne privredne strukture, i industrijskog giganta u nastajanju, koji je već krajem 19. veka poprimao obrise vodeće svetske sile. Međusobni privredni odnosi u prve dve decenije saradnje, uprkos početnom uzbuđenju posle uspostavljanja, bili su gotovo zanemarljivi. Velika očekivanja srpskih vlada u pogledu trgovinske razmene i ulaganja američkog kapitala u Srbiju nisu se ispunila. Obim razmene i interesovanje američkih privrednika za srpsko tržište i proizvode bila su ispod očekivanja dveju strana. Interesi američkih kompanija i pojedinaca bili su uglavnom usmereni na koncesije za istraživanje rudnih nalazišta u Srbiji, izvođenje građevinskih radova i osnivanje građevinskih firmi, kao i na razvoj prehrmbene industrije (pre svega kapaciteta za preradu  i konzerviranje mesa i povrća). Slobodno se može reći da su se u pomenutom periodu upoznavali potencijali srpskog tržišta i da je mali broj američkih državljana nagoveštavao veći prodor američkih poslovnih interesa u Srbiju. To su uglavnom bili diplomatski predstavnici SAD-a koji su bili na službi u Kraljevini Srbiji. Tako je prvi američki diplomata akreditovan na srpskom dvoru, J. Skajler, po dolasku u Beograd poslao detaljan elaborat u Vašington pod nazivom „Rudnici i rudno bogatstvo u Srbije“, u kome je izneo detaljan pregled mineralnih nalazišta i istorijat njihove eksploatacije od najstarijih vremena. Potonji diplomatski predstavnici su obaveštavali Stejt Department i o drugim privrednim prilikama u Srbiji, ne samo o mineralnim bogatstvima, već i o stvarima poput dostignutog razvoja saobraćajne infrastrukture, stanja srpskih finansija, carinskom sistemu i tarifama, propisima o uvozu i prodaji lekova itd. Zapravo, američki vicekonzuli i pored toga što su bili diplomatski predstavnici svoje zemlje u Srbiji, bili su na svojevrstan način investitori i biznismeni koji su tražili svoju priliku za dobru zaradu.

Robna razmena dve zemlje, iako skromnog značaja u prve dve decenije saradnje, izbijanjem Carinskog rata Srbije i Austrougraske 1906. godine dobila je novi zamah. Srbija je u tom sukobu počela postepeno da se ekonomski emancipuje i otkriva nova tržišta za svoje proizvode. O porastu međusobne trgovine rečito svedoči podatak da je obim razmene sa SAD tokom Carinskog rata protiv Habzburške monarhije bio jednak onom iz prethodne dvadeset dve godine. Bakarna ruda i drugi minerali počeli su drastično da popravljaju bilans srpske razmene. Od uspostavljanja odnosa do Velikog rata uvoz iz SAD-a često je fluktuirao i uglavnpom se kretao oko 3% ukupne razmene koju je Srbija obavljala sa inostranstvom. Dok se, sa druge strane, prosečna godišnja stopa izvoza kretala oko 1%. Pregled robne strukture izvoza i uvoza pokazuje strukturu dveju privreda. Raznovrsnost i široka lepeza robe koja se uvozila iz SAD ukazuje na privrednu snagu oba partnera. U uvozu su prednjačili artikli poput petroleuma, naftnih derivata, sirova kafa, sirove kože, izrađeni kožni đonovi, razni začini, hemikalije, boje, egzotični mirisi, maslinovo ulje, konzervirani proizvodi i drugo. Izvoz Srbije u SAD de facto je bio simboličnog karaktera. Robna struktura srpskog izvoza oslikavala je privrednu nerazvijenost zemlje, koja je tek zakoračila u proces industrijalizacije. U početku su glavni artikal srpskog izvoza bile suve šljive. Međutim, u izvozu srpske suve šljive krajem 19. veka došlo je do ozbiljnog poremećaja, kao posledica sve oštrije konkurencije drugih zemalja, pre svega Francuske. Na svetskom tržištu tada se pojavljuju ozbiljni prigovori na račun kvaliteta srpske šljive, pa su mnogi kontingenti tih godina bili vraćeni u Srbiju. Od 1908. suve šljive nestaju sa robne liste srpskog izvoza u SAD, a glavna stavka izvoza postaje bakar i njegove legure proizvođene u Borskim rudnicima. Eksport bakra bio je vrlo komplikovan prvenstveno zbog oskudice modernih prevoznih sredstava, a obavljan je posredstvom francuskih i nemačkih firmi. Značaj borskog bakra bio je u tome što je sadržao određene količine zlata i srebra, koji su kasnije u američkim rafinerijama putem elektrolize odvajani od bakra.

Tabela 1: Trgovinski odnosi Kraljevine Srbije i SAD (u hiljadama dinara)

GODINA Izvoz iz Srbije Uvoz u Srbiju Ukupno Saldo
1884 2.376,2 2.376,2 – 2.376,2
1885 527,9 527,9 – 527,9
1886 1.301,9 1.301,9 – 1.301,9
1887 247,8 247,8 – 247,8
1888 241,0 1.187,9 1.428,9 – 946,9
1889 107,4 1.080,9 1.188,3 – 973,5
1890 79,8 1.620,5 1.700,3 – 1.540,7
1891 1.558,9 1.558,9 – 1.558,9
1892 1.612,4 1.612,4 – 1.612,4
1893 1.595,2 1.595,2 – 1.595,2
1894 1.447,1 1.447,1 – 1.447,1
1895 1.162,6 1.162,6 – 1.162,6
1896 1.427,7 1.427,7 – 1.427,7
1897 1.350,1 1.350,1 – 1.350,1
1898 1.053,2 1.053,2 – 1.053,2
1899 1.077,8 1.077,8 – 1.077,8
1900 1.119,6 1.119,6 – 1.119,6
1901 1.190,6 1.190,6 – 1.190,6
1902 941,4 941,4 – 941,4
1903 766,5 766,5 – 766,5
1904 1,0 745,3 746,3 – 744,3
1905 1.298,9 1.298,9 – 1.298,9
1906
1907 2,6 186,0 188,6 – 183,4
1908 1.985,6 474,0 2.432,6 + 1.511,6
1909 3.005,1 869,9 3.875,0 +2.135,2
1910 3.867,4 1.011,3 4.878,7 +2.856,1
1911 3.609,3 2.135,7 5.745,0 +1.473,6
1912 3.921,6 1.283,1 5.204,7 + 2.638,5
UKUPNO 12.955,4 32.649,2 45.602,6 – 19.695

 

Prve tri decenije srpsko-američke ekonomske saradnje mogu se okarakterisati kao period u kome su se obe države trudile da se bolje upoznaju i istraže privredne potencijale. Na prvom mestu inicijativu su davali američki državljani, koji su krstareći Srbijom, gradili privredne veze koje će tek po završetku Velikog rata dati prve veće plodove. Rat koji su Srbija i ostale balkanske hrišćanske države povele protiv Turske 1912. godine nagovestio je kraj ekonomske saradnje koju je Kraljevina Srbija kao suverena država obavljala sa SAD. Ubrzo po završetku Prvog i Drugog balkanskog rata, materijalno i ljudski oslabljena, Srbija se našla u vrtlogu Prvog svetskog rata. Iako su pomenuti ratovi sprečili normalizovanu (mirnodopsku) privrednu saradnju, SAD su počevši od početka ratova Srbije za oslobođenje i ujedinjenje 1912. godine, počele da pružaju veliku humanitarnu i finansijsku pomoć, koja će se nastaviti i posle završetka rata.


O autoru: